U prvom od njih, u »Rudjinu« prikazao je pisac temperament, koji pripada svim narodima, ali koji se je na osobit način prilagodio ruskomu zraku. Rudjin je rječit idealist, brz na rieči, a spor na djelu. On začarava sebe i druge svojom rječitošću, baca se u život, no u životu ne uspieva, jer nema značaja. S najboljim načelima, nemajući drugih mana do taštine, ipak čini, što nije dostojno poštena čovjeka. Mogao bi ga nazvati cinikom, kad vidiš, kako živi na račun svojih prevarenih žrtava, kako vara mladu djevojku. A medjutim on je sam svoja žrtva: njegova je duša u dubini odviše poštena. Nemajući muževnosti ni za dobro ni za zlo, on neprestano pada u ništavilo i pustotu; stareći opaža svoju nemoć i završuje vrlo plačno. Proza nadvlada ideal. Pisac je tim rekao da nije dosta imati ideal, već se hoće i praktičan smisao, hoće se vlast nad sobom.
Iza toga javi se pitanje, do kojega je stupnja vrstan Turgenjev prikazati čuvstva, potresti srcem. Na to odgovori »Plemićko gniezdo«. To je roman bez pogrješke: ekspozicija nije tako sjajna kao u »Rudjina«, ali je djelo inače savršenije. U »Plemićkom gniezdu« živi mlada djevica, koja je s pravom postala prototip sviju junakinja ruskoga romana — duša prosta, poštena, bez blistavih spoljašnjih svojstava, bez osobite duhovitosti, no zato prožeta tankom dražesti i oboružana gvozdenom voljom. Ova čvrsta volja, koju Turgenjev poriče svojim junacima, u njega je obća crta njegovih djevojaka. Liza im je na čelu. Ona se upoznaje s Lavreckim, čovjekom oženjenim, ali koji ne živi s razpuštenom ženom. On je čovjek miran, dobar i nesretan, ozbiljna duha i u godinama. Tajna sila zbliži Lavreckoga i Lizu, pa u sretan čas on sazna, da mu je žena umrla. On je slobodan, i istu večer izlieva se iz njihova srca priznaja kao zreli plod s drveta. Kako je dražestna, istinita i od banalnosti prosta ova scena! No doskora se naruši njihova sreća: dolazi žena Lavreckoga. Divna je nježnost i finoća, s kojom pisac provodi Lizu i Lavreckoga kroz opasnost.
Ni sjenke sentimentalnosti ne ćeš naći u pripoviesti, ni traga traženim efektima. Epilog romana bit će za uviek uzor
