njavaju čudnu smjesu apokrifâ, povjesti, mitologije i svetačkih legenda. Tako osobito mjesto zapremaju priče o Aleksandru Velikom i o Trojanskoj priči. Kasnije je koješta prevedeno na ruski ravno sa grčkoga. Književnost ovoga roda nahodimo u različnim zbornicima do 17. stoljeća, a u narodu održalo se koješta do danas.
U sredini XI. stoljeća živio je kijevski monah Nestor, kojega zovu otcem ruske književnosti. Njemu pripada kazivanje o ubistvu knezova Borisa i Gljeba i ljetopis najstarijih vremena Rusije, doveden do 1110. godine. Kasnije su ovaj ljetopis nastavljali i popunjavali razni duhovnici i svjetovnjaci. Vrela su mu bili bizantinski hronografi, odjelita kazivanja, legende i kazivanja suvremenikâ.
Na koncu XI. vieka bi složeno krasno epsko »Slovo o puku Igorovu« (očevidno, sačuvano u nepodpunu obliku), koje je našao grof Musin Puškin godine 1795. Po pjesničkoj cieni ide ovo djelo medju najznatnije spomenike ruske književnosti, složio ga je neki suvremenik samoga junaka, a sama pjesma odaje utjecaj narodne poezije i bugarske književnosti, koja je onda bila u Rusiji silna. Djelo je proniknuto rodoljubnom tendencijom, te je po zamisli autorovoj htjelo da nesložne knezove ruske ujedini proti azijskim hordama, koje su vječno prietile domovini. U njem se s velikim oduševljenjem prikazuje sudbina kneza Igora.
U to je doba Rusija bila gotovo na istoj visini naobrazbe, kao i ostala Evropa, s kojom je postojano i živo obćila. Kneginje su ruske iz kuće Vladimirove polazile zamuž za mnoge sinove vladarskih domova evropskih; broji se do 17 takovih udaja. To se je prekratilo, kad su zavladali Tatari. Težki jaram njihova gospodstva zapao je od sviju država evropskih samo Rusiju, koja ga je podnašala više nego tri stoljeća.
Oskudni ostatci kulture sahranili su se u manastirima, koji su bili pod bizantinskim utjecajem; pa i onda, kad se Rusija oslobodi od Tatara, samo se lagano i mučno oporavlja kultura pod moskovskom vlašću. Ali to ne bijaše stara Rusija, kakovu vidimo u dane Kijeva i Novgoroda. Despotsko gospod-