mala neuroma niže života. Francuzki su ju liečnici sretnom operacijom izrezali, i Turgenjevu bude za neko vrieme bolje, te se dade na posao, koji je već prije započeo, na ime da pregleda za štampu svoja djela. Posao je dosta brzo odmicao, koliko su dopuštale sile bolestnika, koji od proljeća nije više mogao pisati sâm, nego je morao diktovati pisma i bilježke. U to je vrieme izdiktovao svoju uspomenu »Požar na moru«, dva mjeseca prije smrti, u junu, a prevedena je na ruski još za njegova života. U augustu okolica je I. Turgenjeva vidjela, da se od dana do dana mora očekivati konac. Izmučen nadčovječnim patnjama, bolestnik je ciele dane ležao nepomično, u nesviesti, a sviest mu se je vraćala samo izriedka i ne na dugo. U predvečerje i na dan smrti Turgenjev nije bio pri sebi, pa je samo disanje svjedočilo, da se još nije utrnula luč života u njega. U ponedjeljak 22. augusta (3. septembra), u dvie ure po podne izdahnu Ivan Turgenjev.
Zagonetna bolest objasnila se je istom poslije smrti pjesnikove. Bio je to rak hrbtenice, koji mu je podpuno uništio tri kralježka.
Dva dana iza smrti prevezli su tielo I. Turgenjeva iz Bougivala u Pariz, gdje su ga u ruskoj crkvi opojali.
U Rusiji se viest o njegovoj smrti duboko kosnu, premda su ju sa strahom već dugo očekivali. Sve obrazovano družtvo poćuti, da se je kao pretrgla nevidovna nit, jedna od posljednjih niti, koje su ga vezale s epohom vjere u obće ljudske ideale prosvjetne. Turgenjeva nestade s vidnoga mjesta u književnosti. Rusko je družtvo istom poslije smrti njegove pravo razabralo, što je izgubilo. No ne samo rusko družtvo, nego vas naobraženi sviet priznade, da je smrt njegova gubitak sviju književnosti. U povodu njegove smrti spominjalo se ime samoga Göthea!
Ne dugo prije smrti govorio je Turgenjev, da bi želio biti pohranjen u »Svjatogorskom Uspenskom manastiru« podno nogu Puškina, koga je uviek nazivao svojim učiteljem, no nije držao sebe dostojnim takove časti, pa je zato ostavio zavjet, da mu zakopaju tielo u Petrogradu na Volkovu groblju upo-
