Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/197

Ova stranica je ispravljena

ohladnjelo prema pjesniku u šestdesetim godinama, pa je kazao: »Nekoliko je naraštaja prošlo poslije Puškina, za koje je ime njegovo bilo samo ime, no sad se k pjesniku povraća i mladež, nerazočarana nedaćama, i ljudi zrele dobi. Znamen njegove poezije na neko je vrieme potamnila prašina, ali je sada opet zasjao pob jedni stieg«. Ove se rieči mogu primieniti i samomu Turgenjevu, koji je kao i Puškin izkusio hladnoću, no ipak doživio jednoglasno i zanosno priznanje svojih zasluga. Nema sumnje, da su to bili najljepši dani života njegova. On je to sam priznao, odabravši za čitanje na literarno veče pjesme: »Opet u domovini« i »Posljednji oblak razagnate bure...« 

Na žalost Turgenjevljev pohod u Rusiju godine 1881. bio je ujedno posljednji, ruskomu obćinstvu nije bilo više sudjeno, da vidi živa ljubljenoga pisca, već jedino da se pokloni njegovu prahu. Od konca godine 1881. počeli su se raznositi u ruskoj štampi loši glasovi o njegovu zdravlju. Ovi glasovi bijahu sasvim neodredjeni i gdjekad protuslovni; novine su javljale, čas da mu je bolje, čas da mu je gore; zatim su prolazili mjeseci bez ikakovih viesti i tegotnu sumnju u družtvu izmieni uzkrsla nada s tim više, što su se u isto vrieme u »Vjestniku Europe« počele javljati nove radnje piščeve: »Pjesan slavodobitne ljubavi« (g. 1881.), »Stari portreti« (g. 1881.) i »Očajnik« (g. 1882.). Njegova bolest, koje nisu prepoznavali prvaci medicine u Parizu, razvijaše se polagano, ali neprekidno, te mu zadavaše velike muke, koje je podnosio samo s pomoću atletskog organizma svoga i narkotičnih sredstava, koja je morao sve češće upotrebljavati. On ipak nije klonuo duhom i koliko su sile dale, radio je. Ljeti g. 1882. napisao je »Klaru Milićevu« (u početku ju je nazvao »Poslije smrti«, ali joj promieni nadpis, da mu kritika ne prebacuje spiritizma) i pripravi za štampu već prije napisane »Pjesme u prozi«, koje su izišle u decembarskoj svezci »Vjestnika Evrope«. »Klara Milićeva« izidje u januaru g. 1883. u istom žurnalu, — to je posljednja rieč njegova u štampi.

U početku god. 1883. bolest je Turgenjevljeva napredovala i spojila se sa groznim mukama, koje mu je zadavala