prijeprije u Moskvi, gdje se je nakon dvanaest godina javio pred ruskim obćinstvom u sjednici »Obščestva ljubitelej rossijskoj slovesnosti«, a zatim u Petrogradu, gdje je u nekoliko večeri čitao poimence ulomke iz »Lovčevih zapisaka«. On doživi cieli red svečanih ovacija osobito od mladeži. Sve je to pokazalo, koliko ga ljubi rusko obćinstvo. To je bila naknada za propušteni 35-godišnji jubilej književne djelatnosti Turgenjevljeve, svih starih nesporazumaka nestade do kraja.
Ova je slava silno razdražila onu čest štampe, koja je ljubomorno išla za njim, odkako je ostavio »Ruski Vjestnik«, i kojoj se nadala prilika, da baci sjenu na značaj njegove književne djelatnosti. U oktobru g. 1879. izišao je u dnevniku parizkom »Temps« mali članak »En cellule, impression d'un nihiliste«, s pismom I. Turgenjeva uredniku lista. U tom pismu veli Turgenjev, koliko god se on ne slagao s mislima autorovim, to on ipak drži, da ovaj prosti i iskreni članak može poslužiti dokazom, kako je predbježni osamljeni zatvor slabo opravdan s gledišta racionalnoga zakonarstva. Ovo je pismo i podalo povoda zlobnoj navali na samoga Turgenjeva i obtužbi, da on »sramoti svoje sjedine« i da se »pred nihilistima prevraća poradi svoje popularnosti i njihove zabave«. Na to odgovori Turgenjev obširnim pismom »Odgovor inogradskomu stanovniku«, koji se može smatrati znamenitom stranicom njegove autobiografie. Na koncu se pisac poziva na sud obćinstva.
Obćinstvo je pokazalo, da umije cieniti Turgenjeva. Uz Puškinovu slavu, 6.—8. juna god. 1880. u Moskvi, priredjene su njemu tolike počasti i ovacije, koje su znatno nadkrilile ono priznanje u obje priestolnice prije godinu dana. Moskovsko sveučilište, u svečanoj sjednici na dan, kad je odkriven spomenik Puškinov, izabere Turgenjeva svojim počastnim članom želeći tako spojiti imena dvaju velikih predstavnika ruske književnosti prošle i sadašnje, u skupštini književničkoga Obščestva i u književnim čitanjima susretali su Turgenjeva dugotrajnim pljeskanjem; obće simpatije bijahu na njegovoj strani. U svojoj besjedi o Puškinu spomenuo se Turgenjev toga, kako su pjesnika cienili suvremenici i kako je družtvo
