revom na čelu. Sve je dakako dim, ali to još nije — Rusija. Duhoviti skeptik Potugin, koji je u politici indiferentan, i zavodna kneginja Irena, kojoj je Litvinov rob, ne mogu nam biti odšteta za izmet ruskoga družtva u kupelji, s kojim nas pisac upoznaje. Sama ljubavna zgoda u dosta je slaboj svezi s kulturnim zaledjem.
Poslije »Dima« razkrsti se Turgenjev s »Ruskim Vjestnikom« ne hoteći pristati na njegove uvjete, te priedje u tada novi »Vjestnik Evrope«, gdje je uztrajao do smrti (od godine 1868.—1883.). Na koncu šestdesetih godina i na početku sedamdesetih napisao je Turgenjev nekoliko pripoviesti, a to su »Brigadir«, »Nesretnica«, »Čudna povjest«, »Stepni kralj Lear«, objelodanio je »Uspomene o Bjelinskom«, i umjetničku sliku posljednjih časova zločinca, osudjena na smrt: »Kaznu Tropmanovu«. Kako uvjerava Pietsch, Turgenjev je navlas otišao u Pariz, da vidi sam čin. Godine 1871. izadju prekrasne »Proljetne vode«, a god. 1874. »Punjin i Baburin«.
Godine 1870. u početku francuzko-pruske vojne obitelj Viardot i Turgenjev ne hoteći ostati medju »Prusima«, prodadu svoje ville badenske i presele se stalno u Pariz. Do toga vremena Turgenjev nije bio osobito sklon Francuzima, nazivao je sâm sebe »Poluniemcem«, a Germaniju svojom drugom domovinom, njemačku književnost cienio je više nego druge, te obćio s mnogim njemačkim piscima; no patriotizam Viardotovih, posljedak vojne, pad drugoga carstva i žive sveze s piscima i politicima Francuzke, simpatije i obće štovanje, fino osjećanje Francuzâ, osobito Parižanâ za sve, što može ukrasiti i uzvisiti život, — sve to učini, da je zaljubio Francuzku i Pariz. U početku vojne bio je Turgenjev doduše uz Niemce. Na francuzku književnost, osobito na roman i glavne mu predstavnike — Huga, Dumasa, Balzaca — gledaše i u šestdesetim godinama neprijatno. No deset godina iza toga već je drug Flaubertu, Augieru, Daudetu i Goncourtima, zaštitnik je Zoli
