»Otečestvennyja Zapiski«, organ ovoga kola, steku u Turgenjeva vrla suradnika, on je bio u to doba za cielo najnaobraženiji književnik ruski, vas proniknut zapadnom naukom i književnošću.
U proljeće g. 1844. ode Turgenjev na kratko vrieme na imanje, a povrativ se odanle opet se sastane s Bjelinskim ljeti u Ljesnom. Ovdje su se sastajali gotovo svaki dan. Šećući po jelicima, koji okružavaju Ljesni institut, izmjenjujući šalu sa ozbiljnim razmišljanjem, sačinili su pjesan »Popa«, koja se u rukopisima podpisuje samo imenom Iv. Turgenjeva. Od svih svojih pjesama iz četrdesetih godina objelodani Turgenjev osim »Paraše« u posebnoj knjizi samo još »Razgovor« g. 1845. Turgenjev istina kasnije nije htio da se ove pjesme uvrste u njegova sabrana djela, no uza sve to mnoge se od njih odlikuju velikom pjesničkom vrlinom.
Prvo djelo u prozi, koje izadje štampom, bijaše drama u jednom činu sa španjolskim gradivom, »Neopreznost«, smještena u »Oteč. Zap.« g. 1843. U istom žurnalu izadje g. 1844. njegova prva pripoviest »Andrija Kolosov«, u »Petrogr. Zborniku« g. 1846. oveća humoristična pjesma »Vlastelin« i pripoviest »Tri portreta«, a u »Oteč. Zap.« godine 1847. — pripoviest »Brettërъ«. Prva od ovih pripoviesti ne dojmi se obćinstva, no druge dvie pobude obću pažnju. Napokon u »Suvremeniku« god. 1847. na skromnu mjestu izadje »Horь i Kalinyčь«, prva pripoviest »Lovčevih zapisaka« (Zapiski ohotnika). S ovom pripoviešću, proniknutom dubokom simpatijom prema kmetskomu staležu, talent je piščev dobio nov pravac; on se okani stihovâ i stane opisivati kmetove, njihovu biedu, bol i riedku radost.
Za prvom pripoviešću »Lovčevih zapisaka« došle su mnoge druge u »Suvremeniku« od g. 1847.—1851. Sve je govorilo samo o njima, svatko je htio znati, tko je to T. L., i doista ime Ivana Turgenjeva postane poznatim i dragim imenom za
