javljaju, kad se pomalja prosvjeta, i svi družtveni pokreti posljedica su književnih utjecaja.
Medjutim dok je u Evropi svaki čimbenik bio predstavnik kojega staleža ili korporacije i o njih se oslanjao: u Rusiji se družtveni čimbenici javljaju posamce, to su odjelite osobe, no za njihovim ledjima nije stajala uredjena stranka, gusta falanga običnih vojnika, koji bi žarko branili obće koristi, interese cieloga staleža ili udruge. Tako na primjer u doba humanizma Sickingen ili Hutten znatni su poimence po tom, što su predstavnici interesâ ciele političke korporacije. Sickingen je bio zaštitnik interesâ ciele stranke, bio je po tom moćna družtvena sila, na koju su se morali osvrtati i njemački car i kralj francuzki. U Rusiji su borci imali riedko kad za sobom stranku; oni su se opirali o same sebe, pa je za to njihov rad u povjesti Rusije ostajao gotovo bez traga, dok nisu odkrili novih putova za družtvenu djelatnost s pomoću zapadne prosvjete. Književnošću je odkrito polje za izmjenu misli i za utjecaj na družtvo. Pojedini radnici mogli su sada ostaviti vidne tragove svojega nastojanja. Budeći u družtvu ljubav i shvaćanje za književnost, podižući to shvaćanje, uzvisujući obću ravan ruske civilizacije, stvarajući sebi obćinstvo i stranku, ovi su ljudi nahodili za se davno željenu, živu, marljivu radnju, nalazili su polje za razvoj svojih sila i za uspješno razvijanje, gdje njihov trud nije više odilazio netragom. Zato su pisci u Rusiji imali svagda veći družtveni zamašaj, po kojem su njihova djela, kadšto na uštrb njihove umjetničke vriednosti, postizavala družtvenu cienu. To je i uzrok, što su gotovo svi važniji spisatelji ruski novijih vremena uz riedke izuzetke doživjeli progone i patnje, mnogi nisu mogli mirno proživjeti svoje dane, neki su dapače svoje nastojanje platili glavom, kao na priliku Puškin i Lermontov. Martirologij je ruske književnosti dosta krupan!
Ozbiljna družtvena ciena ruske književnosti može se razabrati već odatle, što veliki monarsi podržavahu svoje reforme literarnim djelima, koja su ili sami pisali ili ih naručivali u drugih. Tako su postupali Petar Veliki i Katarina II. Petar je naložio, da se sastavljaju propoviedi, u kojima se objašnjavaju njegove
