Stranica:Poviest hrvatska (1879).djvu/75

58 KNJIGA DEVETA. za četiri mjeseca, ako mu jošte đodje nješto pomoći. Car mu pošalje pomoć, ali ta je dolazila onaj čl*s, kada je već sultan A cielom svojom vojskom pod Siget stigao. U očigled primi- čuće se turske vojske obavi Nikola Zrinski sveti čin, koji je bio kadar u ovom velikom i odlučnom času obasjati vojvodu nebe- skim čarom, a vojski uliti oduševljenje, da tvori neumrla djela. Oko sebe sabra vitezove svoje i nagovori ih: „Turci se uzdaju u neizmjernu silu svoju, a mi u boga velikoga, koji nas neće ostaviti, ako ga budemo od srdca molili*. * Zatim prisegne živim bogom, „neću vas nikada ostaviti, već ću s vami živjeti i umrietii' Tako i oni njemu prisegoše. Za nasliednika naznači im svoga nećaka Gašpara Alapića, ako bi on po nesreći u boju poginuo. 1. augusta 1566. sleglo se već sto hiljada Turaka pod zidove Sigeta,. a 5. na viesti gruvanje topova i krika „Allah'^ iz sto hiljada grla, da je sam sultan u tabor prispio. Sada nastane jurišanje novoga grada. Slabi mu nasipi, a još slabije većinom drvene kućarice već iza dva dana topova turskih uzdržati nemogoše. Zrinski dade zapaliti grad i mostove, i povuče se u stari grad. Turci se namjestiše na garištu i zasipujuć jame, stanu stari grad biti s triju strana. Do 19. držao se je stari grad. Zidine na skoro sasma razvališe Turci. Na razvalinah odbijahu naši njekoliko juriša, ali moradoše uzmaknuti na zadnji juriš, ostav- ljajući iza sebe na bojištu i garištu mnogo poginule i ranjene braće. Turci pri tom jurišu do tri hiljade ostaviše mrtvih na razvalinah staroga grada. Zrinski još za obsiedanja staroga va- roša poručivaše caru: „da će, ako mu dodje do nevolje, varoš upaliti te se u grad povući, da se tu brani do zadnjega čovjekai' Jamačno se je uzdao u pomoć carevu, koji je bio sabrao do sto ^:hiljada ljudi na Turke. Maksimilijan se predugo sa svojimi nje- mačkimi vojvodami svjetovao, te nije mu pomoći poslao, već je odlučio čekati s cielom vojskom kod Gjura. „Mi stojimo bezpo- sleni — piše Vrančić bratu svomu iz tabora Maksimilijanova — a čekamo neznam štot* Dok je tako car puštao vojvodu svoga na milost i nemilost Turkom, pošiljao vezir Sokolović sladke glase Zrinskomu, neka preda Siget, pomoć mu doći neće, a sultan da će mu darovati svu Hrvatsku. Da mu uzdrma volju za obranu, pokuša mu razcviliti otčinsko srdce. Na razvalinah staroga grada razvije zastavu starijega sina Nikolina, koji je, kako vele, na ^-9Jkb kraljevih Turkom u ruke pao. TStti to, niti sva druga