IX. Svanuo i dan Uskrsa. Veseo, sunčan dan. Ruka gotovo i ne boli. Kad bih samo smio, sam bih ustao pa se i obukao. Ali čekam majku da dođe s novim odijelom. Sjedim u postelji i gledam u prelomljenu sviralu. Sigurno je maz gar Jakov, taj nezgrapni i zlobni dugonja, stao nožurinom na nju. Hoće li je Šalta m'oći popraviti? Bi li mi on napravio odmah novu? Pa zašto ne bi ... Tješim se tom nadom i mislim na guju. Sjećam se, što sam čuo od Stare. Kruna! ... Ona nema krune na glavi. Ili se meni samo čini, da je nema? Ima nešto, što joj se srebrni i zlati iza svakog uha. Produže li se ona dva listića, spoje li se ona dva polumjesečića u jedan kolobar, eto vijenca, eto krune okolo njene glave. A prsten! ... Morao bih drugi put bolje paziti. A čemu je ona onako zinula ? Ja nisam znao gledati. Ako ga ima, nosi ga negdje u grlu. Kroza nj psiče, kad zapalucne jezikom. Ukleta djevojka! ... Pa da ... Zar nema na svijetu toliko vještica i čarobnjaka? ... Susjedov je vrt zapušten, ograđen visokim zidom, obrašten kupinom. A zašto? Gdje je taj susjed? I tko je on? .. Ta guja traži vodu, voli djecu, pije mlijeko, slu.ša svirku. Jest! Djevojka. -
29-
