u zelenu poljanu. Onaj je zid procvjetali plot. One su dvije kamenice dva jezera puna bistre vode. I čujem zuj kukaca, pjevanje ptica. IS virala sama svira. Moj se djetinji dah pretvara u njoj u šumore luga, u žuborenje voda, u hukanje veselih vjetrova. Sad znam i ja svirati. Kao navdar Šalta. Bolje, )jepše nego navdar: jer je moja čežnja veća od njegove; jer ae moja slutnja već sada penje na neke visoke vrhunce. I mutno osjećam, da mi se otkriva i da me spopada nešto, što me ne će ostaviti nikada više. Svirala! Svirala! A ta lijepa, duga guja ispred mojih nogu ne može da me više plaši. Jest nešto odsada između mene i nje. Ona se ukočila i gleda u me; sluša moju svirku. Ne mari više ni za mlijeko nL za vodu. Sam ne znam, da li ona mene zatravljuje ili ja nju. Ovit ću je okolo sebe. I poći ćemo skupa iz ovog jadnog dvorišta, od ove stare kuće, onamo, kamo j pošao navdar Šalta, a možda i dalje, gdje je još zelenije, još ljepše ... Al je netko prilazio. - Gle! Strahota! Guja! Mladi gospodin! 8kočih. Prenuh se. Mazgar Jakov, Keka i Ure virili su, zaprepašće ni, iza ugla. Klicali i mahali rukama. - Zuri se. Ubij! Oslobodi dijete! vikale su sluškinje, a mazgar je dizao š,tap, tražio kamen. - Ne! Stani! Ali Jakov me nije slušao. Navaljivao je. -
20-
