tako dobre. One su se spočetka bojale mene. Ali me sada znadu. - Znadu te? Sve one šumske životinje? I ja sam ga slušao s nekom pobožnošću. Nisam dotada znaO' nO' za dvije uličice u da,lekoj varoši, gdje sam se rodio, i za ono dvorište, pokriveno pločama i ograđeno kućicama i zido,vima. U Velikom seI u bilo je samo nekoliko osamljenih kržljavih stabala, a svuda naokolo krš s niskim lozama ili smrekam'a; masline i rijetke čemprese nije niko brojio u prava stabla ... Oh, ta šuma! Kućica! Lokva! Zivotinje! Gotovo sam zaboravljao na guju. Ali navdar Salta najednom reče: - Pa kad ona ne dolazi, pozvat ću je sam. I on izvadi iz džepa nešto omotano starim crvenkastim rupcem. Odmota polako; i ja vidjeh sviralu od murve ili bazgovine. Sviralicu od tri cijevi vezanih čvrsto koncem. Starac je primakrie k ustima i poče svirati polagano, nekako ispod glasa. Čulo se tri zvuka, sitna, kratka, ali meka; čista kao tri kaplje bistre vode. Padali su spočetka jedan za drugim, al se doskora isprepletoše, složiše u malu neodređenu melodiju. Suhi, crni starčić gledao je preda se u tlo, malko zgrbljen, laktovima uprtim o koljeno, nadimajući obraze, dišući duboko, dok su one tri note rasle u visinu, postajale duže ipočimale da o nečemu govore. O vjetru, što šumi u granju, o vodi, što se ljeska u barici; o ovcama, što pasu pred
-
16-
