A mazgar Jakov udari pesnicom o sto i viknu kao da se kune: - Al ja ću je op€t utući! Ne smije ona ni ova godine čuti naša uskrsna zvona!
svečano,
III. Sad sam znao, da su sve velike zmije dobre, da ne grizu i da prilaze čovjeku k rukama. Ono isto popodne nađoh drvenu zdjelicu, utih u nju malo mlijeka, pođoh do kamenica. Čekao sam sve do mraka, ali guji ni traga. postavih zdjelicu u neku rupicu u zidu, gdje mi se či nilo, da bi samo zmija mogla do mlijeka, i {)doh. Sjutradan, sve na svome mjestu, ali zdjelica prazna. Sigurno. . . ona! Utih opet mlijeka, metnuh ga na rub veće kamenice i stadoh čekati. Gledao sam, sjedeći, u zid i u granu procvala badema, što se nad njim širila. Na samom rubu nicale su tanke .zelene trave. Lišaji i mahovine bujale su pokrivajući manje rupice. Velik bus z.ijevalice razgranio se iz pukotine, pa mu se veliki cvjetovi, nalik na konjska usta, crvene na suncu. Bilo mi već dodijalo to dugo čekanje i htio sam da odem, kad neko priđe i zaviri u kutić. Pobojah se, da je to mazgar; ali se raz ves elih , kad ugledah navdara Saltu. Starac mi kimnu glavom, kao da pita: - Je li šta? -14-
