- Ljudi božji, cijeli svoj život živem u gospodarevim Nerezinama s pticama i zmijama, pa znam i ja koješta. Još je onamo nešto trave i grmova i hlada pa ima i sitnih životinja. U z njegovu je poljsku kućicu i barica s vodom, a k vodi dolaze i takve guje. Nikada od njih štete. Ne grizu. Boj se samo malenih zmija. što je guja veća, to je i bolja. On je neke velike i pripitomio. Hrani ih mesom i mlijekom. Znadu ga. Ne bježe. Prilaze mu k rukama. - Hu! Hu! To su štrigarije! uzvrpoljiše se žene. - To se tebi anja u onoi pustinji. - ljutio se Jakov. A znaš tL da nam svake godine crkava po jedna mazga. Otkada ta guja dolazi, da pije našu vodu, uvijek gore u ovoj kući. Netom je počela da dolazi, umro jedan od starih gospodara ... - A onda drugi! upadne u riječ sluškinja Ure, sva zaprepašćena. - Vidi! Vidi! Nisam ni mislila nikad na to. A čujte, ljudi, čujte! snizi Keka glas. Pomislite na ono, što se sad sprema. - što? što? - E, pa još pitate! Ono najgore; ono, što će sad biti u ovoj kući. Ali oni još nisu razumijevali. - Pa ono, što smo, eto, u stare dane dočekali. Rasap! Ta nesretna dioba! - E, da da! Složiše se svi. Kao i da navdar Šalta povjerova u kobnu moć te nesretne zmije. -
13-
