Te sam lađice sam pravio, jer nas u kući ni sluge nisu voljele. Ta, mi bijasmo došli u onu kuću, da od bake i od najmlađeg strica zatražimo treći dio baštine, pa da onda opet nekamo idemo. Naš je otac .služio na kopnu, na rijeci Neretvi, gdje mu je zdravlje propadalo, pa je morao doskora doći, da primi svoje i da drukčije žive. Poljski' čuvar, »navdar« Šalta, mazgar Jakov pa i sluškinje Ure i Keka, bijahu već svi i ostarjeli u onom domu, pa nisu mogli zavoljeti došljake, koji će odsjeći treći dio svega, da ih zatim nestane. Zato me Jakov uvijek tjerao od kamenica, iz kojih je napajao mazge. Al ja sam se opet vraćao: ta, i majka je voljela, da se ondje mirno igram, no da se skitam po selu. Igrao sam se to više, što smo već bih ušli ·u sedmi'Cu pred Uskrsom, u dane kad nema škole, a rano te proljeće mami iz kuće.
II. Jednoga dana, kad su moje lađice najljepše plivale po vodi u kamenici, čuh lagan žamor na zidu povrh mene. Kada digoh oči, u prvi se mah prestraših. Velika, zelenkasta guja plazila je preko zida iz susjedna vrta. Kao da me tek sada vidjela, jer osta nepomična. Ukoči se i bje nalik na bršljanovu granu prilijepljenu o sivim stijenama onog starog zida. Ja se ne makoh, ne pisnuh. Bio sam tako daleko od nje, da se i ne pobojah, e bi me mogla odanle dohvatiti. -
10-
