Nađe i prstenje, izgubljenih križića i narukvica. Nekoliko se puta namjeri i na zlatan i srebrni novac. Sve to preda vlastima, da traže, čije je, i da vrate.
I ljudi su u varošici govorili:
- Otkada je luđi, on je i korisniji. Prije nije znao pomoći ni sebi, ni svojima, ni nama svima; a sada, ako što izgubiš, samo na nj pazi. Nađe li dugme, ode i ta korist... Baš ga je Bog kaznio, jer nije nikoga volio. I sada nas on jedva vidi...
Al čovjek, koji izgubi dugme, najednom reče:
- Što se kojekuda skitam? Kad idem po šumama i njivama, meni je sada, kao da više i ne tražim ono dugme. Dugmeta na polju nema. Ono je sigurno u varoši kod kakve žene ili čovjeka ili djeteta. Našli ga, zadržali ga. Možda i ne znadu, da je moje. Sada znam, da je priroda prelijepa i puna života i tajanstvena. I znam, da je zemlja sveta kao i zvijezde na nebu, i mjesec i sunce. Sve sam to uvidio i upoznao. Divim se malenome kao i velikome. Sve su jedne ruke plele. Sve je jedan isti dah oživio. Ali je zemlja, koja nas hrani, samo dio Svega, a ja ne mogu da vidim Sve, bez onog mog dugmeta. Ja ću ga naći! Ljudi mi ga moraju vratiti!
I onog istog dana on uđe prvi put u kućicu svoga susjeda.
Nađe u njoj djeda, majku udovicu i troje malene djece.
Svi mu se začudiše. Jedno se dijete i prestraši, stane plakati.
