Kad siđe s vrhunca niz onu stazicu, ugleda opet na njoj pužića.
- Gle! Bio je s one strane na paši, a sad se vraća.
Sretne, silazeći, seljanku s bremenom na leđima.
Borio se sa sobom nekoliko časaka, ali ne odolje.
- Ženo, pazite, kad hodate!
- A što je?
- Gledajte! Tamo nasred puta.
- Što? Začudi se ona, zureći u pustu stazu.
On pruži prst. I reče:
- Puž.
VII.
I čovjek je tražio dalje svoje dugme.
Pretražio je šumu, obalu riječnu i morsku, vrtlove i njive. Poboja se, da je voda ponijela dugme u rijeku ili u more, pa se svuče i stade gacati po rječici i po pličinama morskim, motreći sve što ima u pijesku i u mulju.
Mršav blijed, iznemogao, hodao je i hodao, gledajući uvijek u zemlju, raširivši dobro oči, bojeći se da trene vjeđama.
Al dugmeta nije nalazio. Sad je nosio kući cvijeće, školjke, gnijezda, čahure od kukaca, neko čudno kamenje, i gledao u to šapčući:
- Tajne! Božanske tajne!
