Nakani pogledati dobro taj brežuljak. Tko zna? Možda već danas...
IV.
I čovjek, koji izgubi dugme, pođe uza stazicu, gledajući u svaki kamenčić, u svaku travku.
- Dugme, sivo i maleno! Dugme, sivo i maleno!
Kad ju je ono pogledao prvi put, preletjevši je cijelu jednim samo pogledom, staza mu se bila pričinila kao nešto prazno i pusto, izlizano nogama ljudi, istučeno kopitom i papcima životinja, izrovano kišama. A gle sada! Tu je sva sila kamenčića, što se sjaju na suncu, i vlatova od trave, koja niče. Eto i stopa jedne malene bose noge. Gle igla za pletenje čarapa, što je kakvoj ženi u hodu ispala. Neki mali crvić, crn i dlakav, ide preko staze: stane prednjim dijelom tijela, pa se sav zgrbi, te se iznova pruža, pomičući se tako naprijed. Duga povorka mravi ide uz rub staze noseći odnekuda zrnevlje i slamčice. Neki se puž seli preko nje s kućicom na leđima. Zelena gušterica sunča se na kamenu i bježi prestrašena u obližnji grmić. Neko je prošao i prosuo poljske cvjetiće nalik na dugmeta. Vidi čovjek, koji izgubi dugme, da se prevario, jer je taj putić i previše napučen i natrpan koječim. Gotovo se ljuti, jer mora da se svega dotakne i da sve prevrće, gubeći vrijeme.
Nekoliko je ljudi kopalo u njivici pokraj puta i gledalo ga govoreći:
- Je l' to onaj ludi?
