ali su nebesa bila otvorena pred tvojim očima, a proljetni kukci i crvići miljeli su u šikari uz tvoje prste.
A ja svoga dugmeta još ne nađoh. I tražim ga, oče, tražim neprestano... ali ne znam, u koji mi je ponor pao. Idem okolo upirući u sve oči. A ljudi se čude i govore o meni koješta.
Možda bi bilo bolje, da ga nisam izgubio, da sam i nadalje gledao samo u oblake i u zvijezde, posrćući preko kamenja, padajući u grabe, ranjavajući lice i ruke u trnjacima i u šikarama.
Al ti ono reče:
- Sine, samo traži!
I ja tražim.
Jer htio bih naći blago, kojim se najbolje pomaže; htio bih ga iskopati iz sebe... ne znam i sâm iz koje neslućene dubine.
Htio bih, jer se naše gnijezdo već rasulo. I troje je ptića već palo iz njega, a dvoje od njih u trnje i na kamenje. I jedno je od ovih bilo pogaženo. A ja ne pregradih naše stare trošne kuće u luci, kako je od mene »stric« htio. Ostala je onaka, kakva je onda bila; a i ona je sada prazna i šutljiva.
Al ja nemam mira. Tražim još uvijek.
Pa i ova je knjiga vraćanje u jedno doba i jedno mjesto, gdje sam nešto izgubio.
Dvojemu se još nadam.
Jedno je ostalo u onoj maloj divljoj dragi na ostrvu; drugo su mi, možda, vjetrovi ili valovi baš u nju ponijeli.
