O ti, koji spavaš pod čempresom u groblju, s kojega se sa visoka vidi More i Planina: tebi posvećujem ove uspomene iz naše male luke na dnu drage na ostrvu.
Hoću da načinim čudo: da uskrsne prošlost, pa da dođe preda te ono tvoje divlje, mučaljivo dijete bez igračaka, bez drugova i bez škole, kojemu si jednom metnuo ruku na glavu, i primio ga za oštre crne rude, i rekao mu:
- Nemoj da mi postaneš kao i naš »Paša«!
Hoću da sjedim opet u staroj kući, stisnut s bratom i sestrama uz knjigu, rasvijetljenu svijećom na stolu, dok se jesenja večer crni u luci, gdje su sve kuće prazne, i nema u njoj nikoga do nas.
I hoću, oče, da zacvrče opet cvrčci u ljetno podne, dok seoski derani silaze, željni borbe, pjevajući k moru, a tvoj mali »David« vadi iz njedara praćku, kojom će oboriti »Golijata«.
I hoću - a to najviše - da iznova čujem zvuk kamena pod dlijetom klesarovim, jer je on onda bio pravi glas naše drage: jak, zvonak glas, što zveknu u nečemu, što je tvrdo a bijelo, pod udarcem nečesa, što je još tvrđe, a crno.
I ja hoću, oče, da opet slušam iz tvojih ustiju priču o Čovjeku, koji izgubi dugme.
Oh, kako je sada razumijem! A razumijem po njoj i tebe i sebe.
Ti si bio našao svoje izgubljeno dugme, pa si davao nebu ono, što je nebesko, a zemlji, što je zemaljsko. Ostao si neznani samotnik, vječni siromah,
