biti, kajkavske riječi ribič (koja ima i u našim
školskim knjigama), dok je ta ptica u štokavskim
krajevima možda nepoznata ili se zove tuđim
imenom ? . . . Pa i sam Vuk zabilježio je u svom
rječniku riječi kajkavskih ili koje se drže za
kajkavske, kao n. p. što je riječ rubača? Ni
Daničiću (n. p. u osnovama) nijesu bile na odmet
riječi kajkavske. Ali ako i priznajem kajkavskim
riječima u opće pravo da postanu književne, a
ono ne priznajem svakoj, napose ne priznajem
toga prava onim riječima, za koje se pouzdano
znade, da imadu u štokavskom narječju sasvijem
drugo značenje.
Ponajviše se zabavlja slovu đ, da nije spretno
pa sam dobio i nacrte za novo slovo, ali koliko
mogu suditi ne mislim, da su bili u čemu spret-
niji nego što je đ. Za druge prigovore slovu đ
nijesam doznao. Da bih kazao čitavu istinu, reći
ću, da sam čuo od ljudi, kojima se ne može
odricati vještina u takim poslovima, da to slovo
nije tako neugodno te bi mu valjalo odricati
budućnost. A što se neki sumnjaju, da će đ
prodrijeti u hrvatsku književnost, jer ljudi nova
slova primaju tako nerado kao i nove poreze,
to mislim da ne će biti sasvijem tako. Iskustvo
uči nas Hrvate drukčije i pokazuje nam, da su
naši stari nova slova č, ć, š, ž i rado i lako
primili, jer su im bila od prijeke potrebe, a od
takve je potrebe i slovo đ, koje je i u sadašnjem
obliku svojem grafički jamačno toliko zgodno ko-
liko i slova č, ć, š, ž. U ostalome, ako se priznaje
valjanost slovu đ u nauci i u školi, onda ne
znam zašto ne bi ono po vremenu osvojilo sebi
