Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/169

bana zametnuo, zatražit će se na slijedećem saboru, da se opet obnovi. Prava banova bila su i sada „de iure" kao i prije, ali su se sve to više umanji- vala. Već za Maksimilijana prestalo je pravo ba- novo sankcionirati zaključke sabora i počeo običaj, da ban mora kralju prijavljivati sazov sabora. Konačno je god. 1790. za- konom utvrdjeno, da ban može sazivati sabor samo „S prethodnom dozvolom Njegovoga Veličanstva". Znaci banske časti bijahu zastava kao simbol vojvodske časti, koju mu je darovao sabor kod nastupanja, onda žezlo kao simbol sudbene i
_________
_{Čazme govore „serbskim jazikom". (Slavjanskija Izvjestija 1906, 270.) Oko god. 1660. napisao je zagrebački biskup Petar Petretić, koji se mnogo trudio oko unijaćenja, o doseljenim Vlasima čitavu raspravu, te medju ostalim kaže : „Valachi sive Rasciani, vel ut verius dicam Serviani, nam ex regno Serviae prodierunt" (Kukuljević Arkiv IX, 320—321.). Zagrebački kanonik Krčelić opet u svojoj hrv. historiji za doseljene Vlahe piše: „Hi Vlahos, Vlachos vocant, hi vero Rascianos aut Serblos, quidam Albanenses, Bosnenses". (Not. praelim., izd. 1770., pg. 342.) God. 1772. napisao je jedan lički grčko-istočni paroh Stojan Šobat katekizam, koji počinje ovako: Pitanje: Ko si ti? Odgov. Ja jesam čelovjek, Srbin Hristijanin". Onda : Pitanje: Po čemu zoveš se Srbin? Odgov.: Zovem se po rodu ili slovu ili ti jeziku onih ljudi, od kojih proishodim i koji imenuju se Srbi". (Izvornik kod mene.) Iz svega ovoga jasno slijedi, da doseljene Vlahe u XVII. i XVIII vijeku nitko nije smatrao pravoslavnim Hrvatima, a niti oni sami sebe, nego Srbima (Racima), čemu je konačno najbolji svjedok dijalekt i tip njihov, različan od autohtonog hrvatskog življa. Slavonske i srijemske Srbe, doseljene god. 1690. i 1737., uvijek su pod tim imenom i drugi zvali i oni sami sebe.}