državši pravo svoje ime, no docnije ga zanemariše
tako, da je ponajviše ostalo samo „Horvát". Isto
su tako i u Austriji zvali naše iseljenike „Krabat"
("genannt Krabath"), samo se ovdje brzo zabora-
vilo na taj dodatak, a ostalo je pravo ime (često
izobličeno). No pored iseljenika ističu se i neki doseljenici. Tako su grofovi Erdödy podrijetlom
iz Ugarske (szatmárske žup.), a gotovi svi slavonski
velikaši, kojima je dvor poslije karlovačkog mira
prodao tamošnje velike spahiluke, Nijemci, kao
Trenki iz Pruske, Eltzi iz Njemačke ili
Talijani, kao Odeschalchi, Cordona i Ca-
raffa. Život neplemenitih ljudi bio je i sad sve
do reforma Marije Terezije i Josipa II. isti kao
u srednjem vijeku.
U crkvenom obziru preturila je Hr-
vatska u to doba mnoge nevolje i silovite promjene.
Tečajem XVI. vijeka nestalo je srijemske, kninske
i modruške biskupije, senjska je bijedno životarila
uz more, a s opsegom zagrebačke biskupije gotovo
se podudarao i opseg ostataka Hrvatske. Hrvati
su uza sve nevolje ipak ostali vjerni vjeri svojih
otaca, koja im biješe štit i najuzvišenija zaštita u
borbi za opstanak. Nakon oslobodjenja Like i Kr-
bave, Pounja i Slavonije moglo se opet pomišljati
na neku obnovu starog stanja, pa tako se Hrvatska
u XVIII. vijeku dijelila na pet biskupija: senjska
je obuhvatala (kao danas) sve primorje, Liku,
Krbavu i svu zemlji do Kapele, zagrebačka
(kao danas) proširila se do Une i u Slavoniju do
Našica, Vočina, Orahovice i Požege, bosansko-
djakovačka obuhvataše Djakovo i okolicu
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/160
Ova stranica je ispravljena