bili su poznati još i grb hrvatski, naime iz-
miješane crvene i srebrne kocke (prvi put 1515.)
i dalmatinski, to jest tri leopardske glave u
plavom polju (prvi put 1406.). Sva tri grba nala-
zimo zajedno samo jedan put u ovo doba, naime
godine 1616., i to na taliru kralja Matije II.
Granice kraljevstva hrvatskoga nijesu ni
u to doba bile stalne. Najuže su bile početkom
XVII. vijeka, a odonda stale su se uz srećne ratove
s Turcima sve to većma širiti.1 Najveće prostran-
stvo postigle su obnovljenjem i sjedinjenjem triju
slavonskih županija, te uredjenjem severinske.
Sada se Hrvatska širila od mora do Iloka, dijeleći
se na sedam županija : severinsku (danas zapadni
dio modruško-riječke bez Senja), zagrebačku, va-
raždinsku, križevačku, požešku, virovitičku i sri-
jemsku. Ostatak zemlje do Zrmanje (ličko-krbavska
županija), Une i Save do Zemuna, pak Dunavom
do Petrovaradina sačinjavao je Vojničku Kra-
jinu, koja u upravnom obziru nije pripadala
Hrvatskoj.
I u narodnosnom obziru nastale su u
to doba znatne promjene. Makar da je sva sila
Hrvata ostavila tijekom XVI. stoljeća ugroženu
svoju domovinu, odselivši se u Ugarsku, Austriju
i Moravsku, a ostavivši iza sebe neke krajeve (na-
ročito ličko-krbavske i Pounje) gotovo sasvim puste
i prazne, ipak bijahu Hrvati i sada glavni ele-
menat u zemlji. Uz njih sjede mnogobrojni dose-
ljenici stranom iz turskoga doba, a stranom iz
_______
1 Izraza „reliquiae reliquiaru " nestaje iz saborskih zapisnika poslije karlovačkoga mira.
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/158
Ova stranica je ispravljena