im zadovoljio krunidbenom zavjernicom željama,
a onda se dne 15. novembra svečano okrunio u
Požunu za ugarsko-hrvatskoga kralja. Ovim se
činom opet izmiri vladar s Ugrima i Hrvatima.
Sabor medjutim nastavi svoja vijećanja, te ih
konačno složi u 75 zakonskih članaka. Glavni
članci jesu ovi : novi kralj je obvezan, da se najdulje
šest mjeseci poslije smrti svoga predšasnika dade
kruniti izdavši prije krunidbenu zavjernicu ; kruna
sv. Stjepana čuvat će se odsele u Budimu ; kralj
treba da što više boravi u Ugarskoj ; Ugarska (i
Hrvatska) jesu slobodne i nezavisne zemlje, u
kojima vrijede samo oni zakoni, koje kralj po-
tvrdjuje u sporazumu sa saborom; sabor se ima
najdulje svake treće godine sazivati ; naredbe i
patenti nemaju zakonite vrijednosti ; bez dozvole
sabora nema novaka ni novaca ; magjarski se jezik
uvodi u sve škole, a isto će se tako odsada u saboru
i u županijskim skupštinama magjarski raspravljati ;
iznimku čine Hrvatska i Hrvati, koji su sebi spasili
latinski jezik energičnim zauzimanjem bana Ivana
Erdödyja i biskupa zagrebačkoga Maksimilijana
Vrhovca.
Pored sve nesuglasice glede magjarskoga jezika
ipak se Hrvati na ovom saboru tijesno pridruže
Magjarima u administrativno-političkom smislu.
Iza apsolutističke vladavine Josipa II. naime, Hr-
vati uvidješe, da pored tolikih saborskih zaključaka
i tolikih molbi i obećanja kraljeva nijesu ne samo
mogli povratiti pod bansku vlast otkinute krajiške
dijelove, nego da im i ovo, što su imali, nije sigurno.
Stoga odluče, ne pouzdavajući se u svoju vlastitu
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/154
Ova stranica je ispravljena