Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/127

u Bosnu, Hercegovinu i Srbiju, te ove zemlje oteti Turcima. Ova se zadaća pričinjala to lakšom, što su općenito stizali pouzdani glasovi, da će se sva kršćanska raja u Turskoj pobuniti, čim medju njih dodju pobjedonosne carske čete. I odista slijedeće godine 1689. provali markgrof Ludovik Badenski duboko u Srbiju, te razbije kod Niša (24. sept.) velikoga vezira, a onda skrene u Bu- garsku. Sada biše posebnim carskim proglasima pozvani Srbi, Bugari, Arbanasi i ini kršćanski narodi u Turskoj na ustanak pod carskom zaštitom i pomoći. Srbi se odista podignu pod patrijarom pećkim Arsenijem Crnojevićem i grofom Gjorgjem Brankovićem, no kad u taj par francuski kralj Ludovik XIV. pogazi tek ne- davno sklopljeno dvadesetgodišnje primirje, tako da su carske vojske morale na Rajnu, a turskoj vojsci stane na čelo kao veliki vezir veoma sposobni Mustafa Köpröli, okrene se ratna sreća. Carske se vojske moradoše povući iz Srbije, na što ne preostade pobunjenim Srbima drugo, nego ili se opet uz teške kazne pokloniti Turčinu,, ili se nje- govoj bijesnoj osveti izmaknuti. Patrijar i narod izaberu ovaj drugi izlaz iz teškog položaja, pa tako se god. 1690. preseli u južnu Ugarsku, Srijem i istočnu Slavoniju 37.000 srpskih porodica. Ovi Srbi bijahu poglavito iz Povardarja, Podrimlja, Kosova, Gornje Morave i s Timoka ; njihova prazna sela i zemlje napuče Turci docnije Arbanasima, koji danas tamo čine znatan dio pučanstva. S pa- trijarom Arsenijem Crnojevićem izbjegoše i kalugjeri iz manastira Ravanice i poniješe sa sobom moći