Poraz turski pod Bečom ne znači samo oslo-
bodjenje podsjednutoga grada, nego bijaše znakom
za oslobodjenje ugarskih i hrvatskih ze-
malja, dapače dogadjajem, kojim se zanimala či-
tava Evropa. U prvi mah bijaše plašljivi dvor za
mir, možda i opet pod uvjetima od god. 1664., ali
nakon ponovnoga poraza uzmaklih Turaka kod
Párkánya (18. sept.) i osvojenja Ostrogona (26.
oktobra) nije više nitko na nj pomišljao, naročito
pak kad je Leopold nastojanjem pape Inocenta
XI. sklopio dne 5. marta 1684. u Linču „svetu
ligu" s Poljskom i Venecijom na zator Turske,
a 15. augusta iste godine 20-godišnje primirje
s Ludovikom XIV. Sada planu četrnaest-
godišnji rat (1684. — 1699.) duž čitave evropske
turske granice : Poljaci upadoše u Moldavsku i
Vlašku, Venecija u Bosnu, Hercegovinu i Pelo-
ponez, a carske i banske vojske u Ugarsku, Sla-
voniju, Hrvatsku, Bosnu, Srijem, Srbiju i Bu-
garsku, šta više, dva se puta pomišljalo od strane
saveznika morskim putom doprijeti do Carigrada
i udariti na nj (1692. i 1696.). Dakako od ovog
ogromnog bojišta nas zanima u glavnom samo
djelovanje carske i hrvatske vojske, pak djelovanje
republike mletačke, u koliko se zgadjalo na našem
zemljištu i krvlju našega naroda.
Prvo i prvo bijaše vrhovnomu carskomu vojvodi
Karlu Lotarinškomu, da se dade na podsjedanje
Budima. Borba započe u junu 1686., a dovrši
pobjedom kršćanskom 2. septembra ; nakon 145-
godišnjega robovanja Budim bijaše opet slobodan,
što je gotovo čitava Evropa proslavila. Skoro
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/124
Ova stranica je ispravljena