grof to odbije i zadovolji se naslovom ugar-
skoga kneza (1682. u septembru). Leopold
se takodjer stao spremati na rat, ali od osudne
važnosti bijaše to, što je nastojanjem pape Ino-
centa XI. sklopljen savez s poljskim kraljem Ivanom
Sobjeskim (31. marta 1683.): Poljska se obvezala
podići na noge u predstojećem turskom ratu 40.000
momaka.
Medjutim se skupljala početkom god. 1683.
turska vojska kod Drenopolja, od kuda ona krene
na sjever sa sultanom i velikim vezirom upravo
isti dan, kad je sklopljen savez s Poljskom. To je
bila nesumnjivo najveća turska vojska, što je ikad
kretala u rat; bilo je sveukupno na okupu oko
250.000 ljudi i trista topova. Što nije uspjelo slav-
nomu Sulejmanu i drugim sultanima, nadao se
sada zacijelo postići veliki vezir Kara Mustafa sa
svojim gospodarom, a to bijaše osvojenje Beča
i cijele Njemačke. Dne 1. maja predade u
Beogradu Mehmed IV. velikomu veziru zelenu pro-
rokova zastavu, ter ga imenova vrhovnim vojsko-
vodjom (seraskerom). Sultan ostade u Beogradu,
da dočeka radosne glase, dok je Kara Mustafa
pošao s vojskom preko Osijeka (7. juna), Stolnog
Biograda (23. juna) i Gjura (1. jula) ravno na Beč,
kuda stiže 14. jula. Još u oči rata pozove Tököly
Hrvate na svoju stranu, a tako učini i veliki vezir
Kara Mustafa, no oni odlučno odbiše obojicu. „Če-
stitamo sebi, što imamo toli pouzdane, te prisegi
i prirodnoj obvezi tako odane podanike — piše
Leopold hrvatskomu saboru 26. jula, — a vama
s vaše stalnosti i ustrajnosti, o kojoj treba da ostane
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/122
Ova stranica je ispravljena