Selo je samo sebi biralo kneza kao starješinu,
koji ga je zastupao pred turskim oblastima i se-
ljanima sudio ; u njegovo se sudjenje Turci nijesu
miješali.
Kršćanski podanici plaćali su desetinu i
harač. Desetina je išla spahiji od plodina, a
harač sultanu za izdržavanje vojske u gotovom
novcu, i to od svake kuće po dukat, a četiri
aspre (kao jedna kruna) na trošak oko skupljanja
harača. Harač doduše nije bio velik, ali je zato
način, kojim se pobirao, bio grozan. Haračlije su
u pratnji pisara polazile u narod, te s najvećom
okrutnošću prikupljale harač, i to ne samo za sul-
tana, nego i za sebe, tako da su se po obav-
ljenom poslu vraćali kući kao bogati ljudi. Pred
haračlijama često su čitava sela opustjela, jer Turci
stanuju poglavito u gradovima ; stoga i jesu gra-
dovi i varoši pod neposrednom vladom sultanovom,
a ne beglerbegovom. Ali najteži teret bijaše danak
u djeci. U izvjesnim rokovima, kadikad i svake
pete godine, razaslao bi sultan po cijeloj carevini
haračlije, koji su odvajali tjelesno i duševno naj-
zdraviju i najrazvijeniju mušku djecu kršćansku
od desete do šestnaeste godine pa ih odvodili u Ca-
rigrad, gdje ih ponajprije poturčiše, a onda obra-
zovaše za vojnike i druge carske službenike, a
mlade djevojke za sultanski ili drugi gospodski
harem. Haračlije, koje su kupile ovu djecu, išle bi
od sela do sela i od varoši do varoši ; svaki je do-
maćin kršćanin morao pokazati koliko ima djece,
a strašne su kazni čekale oca, koji bi sakrio svoje
dijete. Imućniji otkupljivali su svoju djecu od pod-
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/118
Ova stranica je ispravljena