ćafir = krivovjerac, heretik) imali su samo dužnosti,
a gotovo nikakih prava. Oni su se u svemu morali
razlikovati od muslimana gospodara : niti su smjeli
nositi odijela ni po vrijednosti ni po boji, kao musli-
mani, niti konje jahati, već mule i magarce, niti
oružja nositi, jer tobože kao „nevjernici" ne bijahu
podobni da brane carstvo.
Zanatima i trgovinom mogli su se zanimati
samo oni, što su stanovali po varošima, dok su svi
ostali morali stanovati po selima na spahilucima i
obradjivati zemlju svojih gospodara. Tekar potur-
čena im djeca postaju ravnopravni s ostalim musli-
manima. Pri dolasku svomu Turci su dašto po-
rušili crkve i manastire, ili ih pretvorili u džamije
i staje, dok od zvona sališe topove. Kasnije Turci
nešto popustiše, no ipak nijesu rado dozvoljavali,
da se grade ili popravljaju crkve ; stoga i jesu one
rijetke kršćanske crkve bile ili ruševne ili od da-
saka slupane. Kršćani su se ipak na službe po-
najviše sastajali u privatnim kućama, a svu pastvu
vršili su kod katolika franjevci (ujaci), a kod
grčko-istočnih kalugjeri. Svjetskoga svećen-
stva po turskim stranama uopće nije bilo.
Hrvati kršćani, kao i Srbi, imah su za vrijeme
turske prevlasti dva glavna ognjišta : zadrugu i
selo. Zadružni se život za to doba još većma razvio,
jer je narod obrane radi volio živjeti u većim sku-
povima, a i poradi poreza, budući da se porez
plaćao po dimnjaku (ognjištu), to jest po kući bez
obzira na broj ukućana. U tim su se zadrugama
pjevale uz gusle pjesme o narodnim junacima i
kroz mnoge godine podržavala nada u oslobodjenje.
Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/117
Ova stranica je ispravljena