Stranica:Hrvatska enciklopedija sv III 01-100.djvu/78

70 BOPPE - BOR nal du Congres de Miinster (1643-1647); Journal et corres­ pondance de Gedoyen »Ie Turc« consul de France II Alep (1623-1625); A la suite du Gouvernement Serbe de Nich il Corfou, Pariz 1917 (prijevod Đokića na srpski jezik, Že­ neva 1918). 2. Paul, vojnički pisac i historičar uglavnom napo­ leonskog doba. Napisao je uz ostalo: La legion portu­ gaise (1807-1813), Pariz 1897; Les Espagnols II la Grand.e Armee, Pariz 1899; Les Hollands II la Grande Armee. NaJ­ važnije je njegovo djelo za hrvatsku ratnu povijest: La Croatie mi/itaire (1809-1813), Pariz 1900, koje je rađeno na osnovu građe pariskih arhiva, štampanih izvora i glavne literature. S. A. BOR, 1. selo i rudarska kolonija, 25 km sjeverozapadno od Zaječara. Selo leži na obje strane Borske Reke, a ru ­ darska je kolonija na zaravni Velikog Bila. Imaju zajedno 4749 stan. (1931). Na desnoj strani Borske Reke rudnik je bakra Sv. Đorđe s površinom od 2400 ha. Rudni teren sa­ stavljen je poglavito od andezitskih stijena. Rudni kamen je kvarc, kojega ima samo u kontaktnim pojasima, inače je rasut po piritskoj masi, s nešto halkosina i kristala barita. Rudne žice bakra oko B. vezane su za uzdužne ra­ sjede oko Deli-Jovana i Stolova, koji se produžuju i na jug. Borski sirovi bakar sadržava 99,430/0 bakra, 0 ,270/0 gvožđa, O,013 G/o niklja, dok u toni sirova bakra ima 50,60 _gr zlata i 142,77 gr srebra. G. 1936-37 bile su zaposlene 2133 osobe na rudniku i 2868 u topionici; godišnje je proizvedeno 650.399 tona bakarne rude i 39.410 tona sirova bakra. Pri ispitivanju terena u okolini B. otkriveni su stari hodnici, u kojima su naišli na komade od posuđa, možda iz prethi­ storijskog, neolitskog doba. Bor je vezan sa željezničkom prugom Paraćin-Zaječar. Ima bolnicu za rudare, poštu i brzojav. LIT.: D. J. Antula, Promatranje na bakarnim rudnicima u atarima opštine borske i krive/jske, Zapisn. srp. geoI. dr., XIV.. 1904; M. M . Vasić, Ostatci preistorijskog rudarstva u Srbiji, ibid. XV .• 1905. 2. Brijeg jugoistočno od mjesta Bora. Sastoji se pogla­ vito od svježeg i od propilitiziranog andezita. U ovome se javljaju gnijezda i žica rude bakra (halkopirit i halkosin) i 1. grančica s muškim i ženskim cvjetovima; 2. češer; 3. piodna ljuska sa sjemenkama gvožđa (gvožđani pirit). LIT.: K. V. Petković. Geološka promatranja u bakranasnom terenu atara opštine Slatinske. nedaleko od borskog rudnika. Rudarski i topio- šumljivanje takvih terena. Peteroigličavi borovi traže nešto nički vesnik. Beograd 1930. P. v-ć. bolje tlo (silikatno) i podnose nešto više zasjene od dvo­ BOR, Pinus, rod drveća iz por. borovka (v.) . Pripadnici igličavih i troigličavih. Sastojine svih borova podižu se i ovog roda razgranjuju se pršIjenasto. Imaju duge i kratke pomlađuju mnogo više umjetnim (ručnim) nego prirodnim izdanke. Dugi izdanci obrasli su na posve mladim biljkama načinom, i to više sadnjom (1-3 god. biljaka), nego sjetvom. pojedinim iglicama, a inače ljuskama, u pazušcima kojih su Sjetva ne daje dobre rezultate na odveć zakorovljenom po 2, 3 ili 5 iglica u zajedničkom rukavcu. Prema tome di­ tlu, a osim toga ptice i miševi rado uništavaju sjeme. U jelimo borove na dvoigličave, troigličave i peteroigličave. Dalmaciji se podižu šume od bijelog bora, primorskog bora Muški su cvatovi nagusto poredani na vrhu prošlogodišnje i pinije više sjemenom nego biljkama, jer biljke tih vrsta vršne mladice, a ženski na vrhu najnovije mladice. Cešeri tjeraju već prve godine dosta dugu žilu srčanicu, a osje­ dozrijevaju u 2. ili 3. godini. Plodne ljuske su na gornjem tljive su, ako im se žilje kod sadnje ozlijedi. Sjetva i sadnja kraju odebljale i čine izbočinu zvanu štitić ili apofiza, na vrši se većinom u proljeće. U toplijim krajevima Dalma­ kojoj je često šiljak. Sjeme je većinom krilato, nejednake cije obavlja se sjetva obično rano u jesen, i to iza prvih boje, klije sa 4-15 supka. M. A. kiša nakon ljetne sušne periode. U tom slučaju izniknu Uzgojna svojstva (općenito): Borovi razvijaju duboko biljke već u jesen i imaju do sušne periode idućeg ljeta korijenje. Dosta dobro rastu i na mršavim, kamenitim, pje­ već dobro razvijeno žilje. A. P-Ć. ščanim i suhim tlima, pa se zato i upotrebljavaju za po- Ovome rodu pripada u svemu oko 80 vrsta borova. Sve vrste rastu na sjevernoj polutci. Za nas su od interesa: a) Dvoigličavi borovi: iglice imaju u središnjem dijelu dvije žile. Ovamo idu: 1.Običnibo1', Pinus si/vest ris L. , do 40 m visoko drvo, vitkog debla, rijetke, ovalne, a kadšto kišobranaste krošnje. Kora odraslijih stabala je u donjem dijelu sivo­ smeđa, debela i ispucana, a gore crvenožuta i tanka. Iglice su plavkasto zelene, usukane, 4 -5 cm duge. Smolni kanali su odmah ispod epiderme. Epidermalne stanice su podje­ dnako široke i dugačke, ali debelih membrana. Pupovi su crvenkasti. Cešeri su 3-7 cm dugi i do 3 cm debeli. Apofiza je plosnata, jednolično obojena, bridovima pretinjena na podjednake dijelove. Sjeme je sitno, crno sivo. Obični bor raste kao šumsko drvo u velikom dijelu Evrope. Kod nas mu je južna granica. Od prirode ima ga u području Rudopolja i Jesenica u Lici, zatim u bosanskim šumama. Inače je čest u kulturama. Postoji više klimatskih rasa ovog bora, koje se razlikuju po uzrastu, brzini rasta i staništu. M.A. Uzgojna svojstva: Obični bor je otporan na studen i žegu. Raste većinom po ravnicama, no ima ga i u visokim bregovima. U Alpama dopire do 1900 m. Već od mladosti raste brzo. Kako zahtijeva mnogo svijetla, njegove se sa­ stojine dosta rano (već; od 30 g.) od naravi progaljuju. Od OBlč0iI BOR AREA!. OBIcNOG BORA U EVROPI