Stranica:Hrvatska enciklopedija sv III 01-100.djvu/67

BONAVENTURA

Krista, od »intellectus fidelis«. - »Christus est omnium magister. Ipse est medium omnium scientiarum«. Vjera je izvor mudrosti i znanja, »sive sit de aeternis sive de tempo­ ralibus«. Krist, koji je »radix omnis cognitionis in via«  (Sermo 5 in Dom. II . Adv.), može pomoći čovjeku, da ona prirođena klica znanja, usađena u njegovoj duši, formira istinsku, iako nikada potpuno savršenu filozofiju, »kršćan­ sku filozofiju«. Filozofija je podređena teologiji, a teolo­ gija kontemplaciji, do koje nas vodi molitva, krepostan život i znanost. Bonaventura opominje, da nije dovoljna "lectio sine unctione, speculatio sine devotione, investigatio sine admiratione, circumspectio sine exultatione, industria sine pietate, scientia sine caritate, intelligentia sine humi­ litate, studium absque divina gratia« (Opera, V ., 296). Ove riječi izrazuju glavnu oznaku njegova čitavog sustava. On promatra svemir, čovjeka i Boga; upotrebljava spekulaciju, teologiju i filozofiju, da nas dovede do intuitivne kontem­ placije Boga. Augustin je već kazao: »Nulla est homini causa philosophandi, nisi ut beatus sit« (De civil. Dei, XIX. , l). A poznato je, kako je sv. Franjo opominjao. SV?ju djecu, da njihova nauka bude samo poticalo, da se uJedme s Bogom: »Ordinat suum studium ad accendendum se ipsum ad Dei amorem et mundi contemptum et ad imitan­ dum Christum«.
3) Teodiceja. - Očito je, da Bog postoji. Čitav svemir je knjiga, u kojoj svaka strana sadrži ime Stvoritelja. »In omni re, qua e sentitur, sive quae cognoscitur, interius latet ipse Deus« (Opera, V ., 3 25). Preko sedam stupnjeva dižemo se od nižega prema većemu tražeći Boga izvan nas, u nama i povrh nas. Kontingentnost, nesavršenost, ovisnost, sastav, kretnja, relativitet - sve, što gledamo u svemiru, svjedoči, da postoji Beskonačni,Savršeni, Neovisni, Čisti, Neizmjerni, Apsolutni. Ako zaronimo u svoju nutarnjost i promotrimo svoje iskustvo, opazit ćemo, da apsolutne inepromjenljive vrednote, koje tu nalazimo, ne bi mogle postojati bez ne­ koga bića, koje je apsolutno, i mi smo samo njegova slika. Postoji misao, dakle postoji Misao! U našoj duši nalazimo sliku Trojstva, o kojoj govori Augustin: ljubav, spoznaja i pamćenje. A pošto smo promotrili Boga u osjetnom svi­ jetu tjelesnim okom (oculus carnis) i promatrali ga tl nama samima duhovnim okom (oculus mentis), promatramo ga: napokon nad nama kontemplativnim okom (oculus contem­ plationis), i to u njegovu biću i njegovoj dobroti. Ideja nebića može se shvatiti samo po ideji bića, i ideja nesa­ vršenog bića po ideji savršenog bića: dakle prva impresija, koju duh prima, jest impresija savršenog bića. A biće se ne može shvatiti nego po samome sebi: dakle impresiju savršenog bića možemo imati samo od samog savršenog bića. Ta Bonaventurina argumentacija, kojom dokazuje, da je nužno u nama ideja bića (ili Beskonačnoga), pod­ sjeća na Descartesov dokaz: ideja Beskonačnoga jest u meni; ona ne može doći od konačnog uzroka; dakle dolazi od Beskonačnoga, od Boga. - Bog je »simplicissimum, actu a­ lissimum, ideo perfectissimum«; on, koliko je samo biće, samo savršenstvo, ne može ne postojati, a isto tako ne može sebe ne očitovati. Bonaventurina teodiceja nalazi svoj naravni završetak u promatranju Presvetog Trojstva i Utjelovljene Riječi. Bog-čovjek je most, preko koga dola­ zimo u mir, ekstazu, »ignorantia docta«: mi uživamo u pro­ matranju (apex mentis) Beskonačnoga, i to je prava mu­ drost. Dakle: na početku osjetna spoznaja, malo više na­ ravna spoznaja, još više - nadnaravna vjera. Ljubav pri­ vlači dušu Bogu, kao što težina privlači tjelesa k središtu.
4) Kozmologija, psihologija, etika. - Svijet je stvoren u vremenu: stvorenje odvijeka uključuje očitu kontradik­ ciju. Pojam svijeta, koji je stvoren iz ništa, a ujedno od vječnosti, ukazuje se Bonaventuri protuslovnim. Bića su sastavljena ne samo iz biti i bivovanja, nego i iz materije i forme (hilemorfizam). Da pokaže, kako je isključivo samo Bog savršena jednostavnost, B . uči, da anđeli imaju mate­ riju »duhovnu«. Forma completiva, koja daje biću njegovu specifičnu, zadnju formu, nije nespojiva s drugim podre­ đenim supstancijalnim formama. Bog je stvorio materiju, stavljajući u nju neke praklice, koje se razvijaju (rationes seminales). To su nesavršene, ali aktivne klice, koje se razvijaju u sebi. Bonaventura opširno tumači Augustinovu metafiziku svjetlosti. Svako je tijelo svjetlost u svojoj biti. - Dušu Bog stvara. Ona je čitava u čitavom tijelu i u pojedinim dijelovima. Teorija iluminacije opravdava apso­ lutni karakter naše spoznaje. Ne samo da nam je Bog dao razum, koji je svjetlost, nego božanska svjetlost neposredno djeluje u našem činu spoznaje »rationibus aeternis«, koje su nazočne u našem razumu. B . tvrdi, da te »rationes aeter­ nae« nisu nazočne kao objekt spoznaje (on izričito zaba­ cuje ono, što će se poslije zvati ontologizam), nego kao regulativni čimbenik, »ratio motiva«. Promatrajući Augu­ stinov »Cogito« otkriva B. smisao ljudskoga duha, duha u sebi i Duha samoga; pokazuje, kako su naši sudovi ne­ promjenljivi i nepogrješivi, koliko se naš duh nalazi pod pokretnim i regulativnim utjecajem božanskih Ideja. Ele­ menti naše metafizične znanosti stvari uzeti su iz iskustva, ali nam je prirođena formalna apsolutnost ove znanosti. - Postoji ne samo intelektivna nego i moralna iluminacija. Covjek je slobodan, ali osjeća, da se u njemu nalaze vred­ note moralnog reda: »Dico ergo quod illa lux aeterna est exemplar omnium, et quod mens elevata ... ad hoc perve­ nit. Illa ergo prima occurunt animae exemplaria virtutum«  (Opera, V . , 36 1). Bonaventurina etika bitno je orijentirana prema svrhunaravnoj. Volja je nad razumom. I naše se jedinstvo s Bogom ne sastoji formalno u intelektualnom gledanju, nego u činu volje-ljubavi.
III. Vrijednost i autoritet. Ujedinjujući spekulaciju s pobožnošću, skolastiku s mistikom, sadrži B. u sebi ona dva elementa, od kojih potječe sve, što je u srednjem vijeku veliko i lijepo, uzvišeno i korisno. Stoga njegova nauka ima trajnu vrijednost i uživa u katoličkoj Crkvi onaj ugled, koji imaju drugi veliki crkveni naučitelji. Kle­ ment IV. »delectatus est mirabiliter doctrina S. Bonaven­ turae«, Grgur X. odobrava njegove spise i stavlja ih za­ jedno s drugim autentičnim djelima: »Papa cum tota curia approbavit et in archivo ecclesiae poni fecit cum aliis libris authenticis«. Siksto IV. veli, da je Bonaventura tako pisao, »ut in eo Spiritus Sanctus locutus videtur«, a Siksto V. , da Bonaventura zajedno s Tomom reprezentira skola­ stiku, i stoga naređuje, da se njegova nauka slijedi »ut aliorum Ecclesiae Doctorum qui eximii sunt«. U naše doba Leon XIII. , Pio X. , Benedikt XV., Pio XI. tako pohvalno govore o Bonaventuri, da se iz njihovih izjava razabire, kako je on »princeps scholasticorum alter« iserafinski naučitelj. Bonaventurina je nauka uživala velik ugled i na koncilima: lyonskom, florentinskom, tridentinskom i vati­