BOLESLAV I., Hrabri ili Veliki, * 967, t 17. VI. 1025 ,
poljski vladar (992 do 1025, sin Mješka I. iDobrave,
kćeri Boleslava I. Češkoga. Iz izvora, i ako dijelom legen
darnih, dosta jasno izlaze dvije misli, kojima je B. zaslu
žio nadimak Veliki: l. sabiranje slavenskih plemena između
Njemačke i varjaške Rusije pod poljskim vodstvom, a 2.
njihovo stapanje s kršćanstvom, kojega su pomoć sredo
vječni vladari usrdno tražili, jer je u općoj anarhiji onoga
doba samo crkva čuvala skupocjenu baštinu staroga Rima,
vještinu organizacije, i učila barbare pokornosti bogodanoj
vlasti. Da je B. provodio svoje planove, ako je ustrebalo,
i divljom brutalnošću, odgovaralo jc duhu vremena: pro
tjerao je braću, oslijepio rođake i izbijao zube jedva po
krštenim poganima, koji nisu postili. Ali su ga i neprija
telji - Nijemci - zvali Velikim. Zadužujući Otona III.
vojničkom pomoći 992 i 995 protiv Ljutica i Abodrita, osi
gurao je sebi slobodne ruke prema sjeveru i jugu. Tamo
je već njegov otac zauzeo zapadno Pomorje; on osvoji i
istočno sa Gdanskim i prinudi Pruse, da mu se podlože,
na jugu pak poslije smrti Boleslava II. oduzme 999 Česima
Bijelu Hrvatsku sa Krakovom, Slovačku i Moravsku.
Međutim je uputio češkoga bjegunca, praškoga biskupa
Vojtjeha-Adalberta, u Prusku, da je obrati. Ali prije nego
što je taj postigao ikakav uspjeh, Prusi ga ubiše 997. B .
otkupi njegov leš zlatom, preveze ga u svoju prijestolnicu
Gnjezno i shvativši političko značenje toga blaga, pošalje
Adalbertova polubrata Radima-Gaudencija u Rim i na
carski dvor, da zatraži mučenikovu kanonizaciju i poviše
nje gnjezenske crkve, koja čuvaše njegove moći, na nadbi
skupiju, nezavisnu o Njemačkoj.
Prilike su pogodovale Boleslavovoj želji. Na papiI1'Skom
i carskom prijestolju sjedili su tada muževi, koji se sma
trahu vršiocima jedne iste, i duhovne i svjetovne vlasti,
Bogom postavljene za to, da ostvari njegovo carstvo na
zemlji. U toj zajednici »božje djece« nije bilo više razlo
ga, da se uskrati ravnopravno mjesto Poljaku pokraj Ni
jemca. I jedan i drugi slušao je i papu i cara. Prema tome
se Silvestru II. i Otonu III. činilo, da nema zapreke, da se
osnuje poljska crkva i podredi poljskom knezu. I tako je
Oton sam došao g. 1000 u Gnjezno, da prisustvuje ustoliče
nju prvoga nadbiskupa, Gaudencija, i pozdravi Boleslava
kao »brata i suradnika na carstvu«, »prijatelja i saveznika
rimskoga naroda«.
Gnjezenski dvor postade time žarište kršćanske pro
mičbe. Misionar Bruno iz Querfurta ode odavde Rusima
i Pečenezima, a kad se 1008 vrati, krene u Prusku, dok
Boleslav uputi u Rusiju biskupa kolobrzeškoga Reinberna
u pratnji svoje kćeri, koju je udao za Vladimirova sina
Svetopuka. To mu je dalo prilike da zauzme poslije Vla
dimirove smrti (1015) čak Kijev. G. 1019 morao ga je doduše
opet ostaviti, ali je zadržao kao trajnu dobit červensku
Rusiju, t. j. istočnu Galiciju, Volinj iPodoliju.
Naizmjence s tim pothvatima na istoku redali su se
drugi na zapadu. Čim je Oton III. umro (1002), Boleslav se
dočepao Lužica, Mišnja i prodro do rijeke Saale. Rat, koji
je stoga izbio s njemačkim kraljem Henrikom II. , trajao
je s prekidima do 1018. G . 1003 Boleslavu je pače uspjelo,
da na godinu dana zavlada Češkom. Kad ga Henrik nije
mogao nadvladati ni kraj četvornoga saveza s Jaroslavom
Kijevskim, Madžarima i Ljuticima, pristao je napokon
na konačni mir u Budišinu 1018, koji je ostavio poljskom
knezu obje Lužice kao njemački feud.
Na vrhuncu svoje moći kao gospodar od Baltika do Du
nava, od Labe do podolskih stepa tražio je za se kraljev
sku krunu. Pregovori su se vodili s papom dulje vremena,
jer se protivio Henrik. Kad je on umro, nadbiskup gnje
zenski okruni Boleslava malo prije njegove smrti 1025 za
kralja.
LIT.: St. Zakrzewski, Boleslav Chrobry Wie/k i, 1925; M. Ter Braak,
Kaiser Otto III, 1928; P. Schramm, Kaiser, Rom und Renovatio, 1929;
M. Jedlicki, La cri!ation du premier archev~che polonais tl Gniezno et ses
cvnsequences au point de vue des rapparts entre la Pologne et l'Empire
germanique, Revue histor. de droit fran,ais et etranger, 1933. Lj. H .
BOLESNIČKO OSIGURANJE → Osiguranje bolesničko.
BOLEST (lat. morbus, grč. J,oaos). Tim izrazom ozna
čujemo procese u organizmu, koji nastaju, kad se naruši
harmonija i ravnoteža u djelovanju vanjskog svijeta na
organizam i obratno, te zbivanja u organizmu oprečna
normalnima, kao posljedica unutrašnjeg uzroka. Nauka o
bolesti zove se nozologija. Ona je dio patologije, opće pri
rodne nauke o bolesnom. Bolest se razvija na ograničenom
prostoru u organizmu, a može zahvatiti i cijeli organizam,
za koji ona znači borbu s uzrocima, a ta se može na raz
ličite načine očitovati i na tijelu i na duši. Ako organizam
u toj borbi podlegne, nastupa smrt. Opasnost za organizam
počinje, kad njegove snage postaju slabije od jakosti
uzroka bolesti. Pojave bolesti (simptome) proučava klini
čka patologija. Iz simptoma se dakle zaključuje na vrst
bolesti (dijagnoza) i određuje liječenje (terapija). Tok i
razvitak bolesti zavisi o mnogim uvjetima, vezanim za
organizam ili za okolinu. Ne odolijevaju svi organizmi
podjednako bolestima, iako se radi o istim uzrocima. Ra
dnici, koji provode vrijeme u uzduhu punom prašine, kao
na pr. u ugljenokopima, rudnicima, strugarama, te klesari,
brusači, mlinari, mnogo lakše i češće obolijevaju od sušice
nego drugi ljudi, kojima pluća ne nadražuje prašina. U
- jeđe .naseljenim krajevima, kao u planinama i selima, i
mfekclOzne bolesti su rjeđe, te zato njihovi stanovnici ne
maju prema njima otporne snage u tolikoj mjeri kao sta
novnici gustih naselja, na pr. građani. Građani se prema
tome uspješno opiru bolesti, a ako obole, lakše je prebole,
dok stanovnici sela obole mnogo brže, a kad obole, lakše
podlegnu bolesti. To stanje organizma s obzirom na obo
ljenje i otpornost prema bolesti nazivamo dispozicija.
Zbroj unutarnjih uvjeta za očuvanje organizma u zdravlju,
i njegovo držanje u bolesti nazivamo konstitucija. Uzroke
bolesti dijelimo prema gore rečenome u vanjske i unutar
nje. Vanjski uzroci su bezbrojni, ali se dadu srediti u ove
pregledne skupine; poremetnje u dovođenju hrane orga
nizmu, toplotni uzroci (vrućina i hladnoća), elektriciteta
(električna struja i munja), zrake (sunčane, rentgenske,
radiumske), promjene u pritisku zraka (na pr. ronilačka
bolest), mehanički, kemijski i toksični uzroci, te nametnici
(paraziti). Unutarnji uzroci su uvjetovani dijelom već kod
nepravilnog razvitka organizma, a dijelom u nastalim ke
mijskim poremetnjama. Mnoge su od tih bolesti vezane uz
nasljednu materiju, te čine grupu nasljednih bolesti.
Bolesti s naglim tokom i jakim intenzitetom zovemo
akutnima. Dugotrajne bolesti, koje se obično razvijaju po
stepeno i jedva se u početku primijete, zovu se kronične.
Prestanak bolesti s povratkom organizma u prvotno stanje,
iIi s kompenzacijom i nadomještenjem onoga, što je bolest
uništila, jest ozdravljenje. Novo stanje, nakon nekih obo
~jenja na pr. infekcioznih, nije uvijek isto kao ono prvotno,
Jer će napose za nekih infekcioznih bolesti steći organizam
prema njima posebna obrambena sredstva i tako dulje
ili kraće vrijeme nakon bolovanja pokazivati otpornost
prema bolesti, od koje je bolovao. U tom slučaju govo
rimo o imunosti organizma prema nekoj bolesti. Ne samo
infekciozne bolesti, nego i drugi vanjski uzroci oboljenja
ostavljaju u reakcijama organizma znatnih promjena, oso
bito ako se podražaj i ponavljaju. Takve promijenjene
reakcije organizma zovemo alergija (v.) .
Početke bolesti treba tražiti već kod prvih živih bića.
Borba s bolešću je jedan od prvih razumnih elemenata
pračovjeka, te u najstarijim ljudskim kulturama nalazimo
tI agave, koji nas upućuju na način liječenja (instrumenti).
Kao uzročnici bolesti smatrani su u stara vremena zli du
hovi i više sile. Bolest je bila kazna. Tumačenja o uzro
cima bolesti su refleks kulturnog stupnja pojedine ere, i
dok se iz ere praznovjerja došlo na stupanj naučnog pro
matranja bolesti, trebalo je razviti sve grane umnog dje
lovanja. Prirodr.e nauke su kod toga imale najveću zadaću.
Otkriće mikroskopa (Robert Haake, 1635 -1673) obilježuje
prekretnicu u naziranju o bolesti. Otkriven je postepeno
novi, dotada nevidljivi svijet. Louisu Pasteuru i Robertu
Kochu je pripala slava, da su oni prvi objavili naučnc me
tode za dokazivanje, da su mnoga živa bića, tek mikroskop
ski vidljiva, uzročnici nekih bolesti. Uvjerenje o njihovoj
ulozi kod bolesti postojalo je i prije. Moderna tumačenja
biti bolesti i njenih procesa vezano je uz ime Rudolfa
Virchol'a. G . 1854 izdaje on celularnu patologiju, u kojoj
bit oboljenja svodi na promjene u stanicama organizma
i time daje solidni, znanstveni temelj patološkoj anatomiji
i sveukupnoj medicini. Otada se u proučavar:~il i ;iječenju
bolesti pošlo žurnim i velikim koracima. Razvitkom dru
štva i njegove strukture dobile su i bolesti posebno zna
čenje. One više nisu stvar pojedinca, nego se o njima brine
cijelo društvo, a nauka, koja proučava bolest sa stano
višta cjeline, jcst socijalna medicina; dok bolesti, uvjeto
vane društvenim načinom života i funkcijama u njemu,
zovemo socijalne bolesti.
S. S.
BOLESTI biljaka, voća i t. d .
→ Biljka, Voće i t. d.
