92 BOROVICA - BOROVINIĆI debele, okrugle, na ljuskama je jasno vidljiva žlijezda. Lju ske su oko l mm, a iglice do 6 mm duge. Cvjetovi su jed nodomni ili dvodomni. BobuIje oko l crn debele, crvene i sjajne, a dozrijevaju u 2. godini. Somina, J.SabinaL., vrlogustgrmpogorjujužnei srednje Evrope, Sibirije i zapadne Azije. Irna je i u našim planinama. Česta je u nasadima. Stabljika kosa ili puže po zemlji, a vrhovi grana tjeraju prema gore. Grančice su tanke. Ljuske satrte pod rukom neugodno mirišu. Lišće je u mladosti igličavo i ušiljeno. Cvjetovi jednodomni ili dvodomni. Bobulja je 5-7 mm debela, plavkasto crna, na hukana, dozrijeva u prvoj godini. Divljafoja, J. excelsaBieb., 15-20 m visokodrvo, raste u Macedoniji, na otočju grčkog arhipelaga i u zapad lloj Aziji. Krošnja mu je piramidaIna, grančice tanke i okrugle. Na ljuskama su žlijezde. Cvjetovi su jednodomni, bobuIje oko l crn debele, tamno purpurnosmeđe, nahukane, dozrijevaju u 2. godini. pitoma foja, J. foetidissimaWild., do17 m visoko drvo, koje raste u gorju Grčke između 1500--2000 m, za tim u Macedoniji i zapadnoj Aziji. Izraste kao stablo do l m promjera i doživi vrlo veliku starost. Krošnja je pira midalna, grančice odebele, četverobride. Lisne ljuske su bez žlijezda. Cvjetovi jednodomni ili dvodomni. Bobuije su 6-12 mm debele, crveno smeđe ili crne, plavo nahukane. Vil'ginijskabol'ovica, J. virginianaL., do25 m visoko drvo, koje se uzgaja kod nas, a i drugdje u Evropi, vrlo često u parkovima. Igličavo lišće često je i na odra slim primjercima. Ljuske su ušiljene, slabije prilegle, bo bulje do 5 mm duge, tamno plave, sjajne i nahukane. Drvo joj je lagano, meko, ugodna mirisa, lako se obrađuje, li jepe je crvene boje; upotrebljava se urezbarstvu, stolar stvu, za fine olovke i sl. U trgovini dolazi često pod ime nom "crvena cedrovina«. Uzgojna svojstva: Sve borovice zahtijevaju obilno sve tla. Rastu uglavnom polagano. Naše borovice rastu na raznim tlima. Ima ih na dobrim i lošim, suhim i vlažnim tlima. Šumarska im je vrijednost radi slabog uzrasta ma lena, rna da im je drvo fino i dugotrajno. Borovice se razmnažaju obično sjemenom. Neke ljuskave borovice mogu se dobro razmnažati i sa reznicama, koje se trgaju od vrhova postranih grana i grančica. A. P-ć. Borovice su u mnogočem korisne čovjeku. Tako je na pose korisna obična borovica, kojoj se "bobe« - Baccae Juniperi - raznoliko upotrebljavaju nesamo u pučkoj i službenoj medicini, nego i kao začin, za dobivanje ulja, za kađenje, u proizvodnji naročite rakije: borovičke, kle kovače i sl. Bobe su ugodnog mirisa, a gorkog i žarkog okusa. U njima se nalazi eteričnog ulja, sladora, voska, smole, gorke tvari, različnih organskih kiselina i t. d . Pospješuju tvarnu izmjenu, povećavaju aktivnost i sposob nost reakcije organizma i sl. Mirisavo b. ulje - Oleum Juniperi baccarum - konzervira i dezinficira. Zato su i bobice poznate kao sredstvo, koje raskužuje i sprečava zarazu, služe za spremanje mesa i hrane, kao mirodija i sl. Sabiranje je "plodova« ove vrste vrlo rašireno u našim krajevima. Drvo korijena i stabljike obične borovice -. Lignum Juniperi - služi katkada u medicini kao sredstvo, koje pospješuje izlučivanje vode iz tijela. Zbog sadržaja eteričnog ulja (i do 0,7780/0) iskorišćuju se donekle i »bobe« smrika, i to za dobivanje toga ulja kao i za pravljenje ljekovite rakije smrekovače. Suhom se destilacijom dobiva iz drveta ove vrste ulje - Oleum Juniperi empyreumaticum, koje se upotrebljavaju kao sred stvo za izbacivanje sluzi, protiv glista, kod reume i t. d . Vrsta Juniperus Sabina otrovna je i ljekovita biljka. Nje zini se vršci (grančice) - Herba Sabinae - koji sadrže i do 50/0 ulja (Oleum Sabinae), danas upotrebljavaju još sa mo u veterinarskoj medicini. Poznata je u narodu kao sred stvo, koje izaziva pobačaj (drastični abortivum). F . K -n. BOROVIČKA, rakija od borovice (kleke, smrike, Junz perus communis), dobiva se destilacijom alkoholno pro vrele komine od plodova borovice na običnom pecarskom kotlu, te irna jak miris borovičnog eteričnog ulja. Komina se priređuje maceracijom zgnječenih bobica borovice vru ćom vodom, a alkoholno se vrenje izaziva dodatkom kvasca ili svježeg drožđa, kad se komina ohladi na 20° C. Imitacija borovičke dobiva se dodatkom 70 g borovičinog eterskog ulja i 20 g limunova eterskog ulja na 100 l rakije od rafinirane žeste. M. M. BOROVIĆ, Rade, 14 . st. , arhitekt, »Rade neimare« u na rodnirn pjesmama (»Zidanje Skadra na Bojani« i »Zidanje mosta u l"lostaru«). On je »protomajstor« crkve u mana stiru Ljubostinji i stoji na čelu arhitektonske škole u dru goj polovini 14. st. Građevinari te škole sagradiše crkve u Ravanici, Novoj Pavlici, Manasiji, Kaleniću, Rudenici, Ve luću, Naupari, Kruševcu i dr. LIT.: Kukuljević. S/avnik iugasl. umjet., Zagreb 1860; Lj. Stojanović. Zapisi i Natpisi, L Z.S.M. BOROVIKOVSKIJ, 1 . Aleksandr, * 1844, t 1905, ukra jinski pravnik. Sedamdesetih godina je bio državni zastup nik u Petrogradu, zatim član odeske apelacije, pa docent na sveučilištu za sudstvo. Konačno postaje viši državni tužilac odjeljenja građanskog kasacionog senata, a od 1899 i senator toga odjeljenja. Kao sudac B. je bio krajnji pri stalica suda pravednosti na uštrb formalnim potrebama za kona. Svoja je sudska opažanja izložio u knjizi Otčet sudi (1891-1894, 3 sv.). Već je dosta rano počeo objavljivati svoje pjesme u »Otečestvenija Zapiski«, a pisao je i članke i studije, od kojih mu je najpoznatija Ženskaja dolja po maloruskim pjesnjam« (1879). 2. Lev, * 1811, t 1889, ukrajinski književnik i etnograf, otac Aleksaoora B. Svršio je filološki fakultet uHarkovu i bio profesor u Poltavi. Vrlo je rano počeo pisati na ukra jinskom jeziku, skupljajući ujedno i obrađujući narodne priče, legende, poslovice, bajke, balade i t. d. To narodno književno blago štampao je uglavnom u "Otečestvenija Za piski« (1840), »Lastočki« (1841) i dr. Originalne poezije nije mnogo ostavio (Čornomorec, Voloh), a u posebnoj knjizi su mu izišle Bajki i pribajutki (1852), pjevane više kao va rijacije popularnih narodnih sujeta. S jezične strane znači ova knjiga rijedak prilog ukrajinskoj književnosti. Na knji ževno je polje B. zapravo stupio s baladom Marusja (1829). To je ukrajinizirana Bi.irgerova "Leonora«, a napisana je prema pjesmi Žukovskog "Svjetlana« (1812). Ipak, kako veli Franko, Marusja nije kostimirana Svjetlana, to je ukra jinska seljačka djevojka. Premda se veoma rano prestao javljati književnim djelima, ostavio je velik trag u ukra jinskoj književnosti, jer je udario osnove ukrajinskom ro mantizmu. Preveo je također Mickiewiczeva "Farisa«. BIBL.: Najpoznatija izdanja B.: Marusja. Vidav i pojasniv Iv. Franko, Lavov 1902; Bajki, Čerkasi 1918. S. G-Ć. 3. Vladimir Lukič, * Mirgorod (Ukrajina) 24. VII . 1757 , t Petrograd 6. IV. 1825 , ruski slikar. Isprva je bio časnik, a zatim se lJosvetio crkvenom slikarstvu, što ga je naučio od oca. Tako je izradio ikonostase za crkve u rodnom mjestu i nekim drugim gradovima. Kasnije su mu bili učitelji D. Levickij i G. B. Lampi. Ovaj potonji naučio ga je raditi portrete. Među tima se ističu portreti carice Kata rine na jutarnjoj šetnji (1795/6), velikoga kneza Nikole (1797), cara Pavla I. (1800), cara Aleksandra I. (1801) i još drugih članova carske porodice. U. BOROVINIĆI, bosanska vlastela i rođaci moćnih dinasta Pavlovića, vojvode Radosava i njegova sina Ivaniša. U vrelima spominju se po imenu knezovi Tvrdislav (1423--42), Ostoja (u isto doba) i Vukmir (1454), ali je najznatniji »ve liki knez bosanski", (palatinus) Tvrtko (1419-36). Zajedno s kraljem Tvrtkom II. boravi 1435/6 u Ugarskoj. Oženjen je Katarinom, kćeri Hrvojina sina Balše Hercegovića; osta vlja za sobom kao posljednji odvjetak svog roda kćer Milicu, udatu za Stjepana šimrakovića. Ona je baštinila po ocu pravo na kuću u Dubrovniku, kao i na zemlje na po dručju Republike. Poslije 1471 nestaje s Milicom traga toj porodici. Tek 1496 javlja se prvi put kao vrhbosanski sandžak Sinan-paša Borovinić, možda poturčeni sin Tvrtka (Truhelka), a svakako potomak "plemenite kuće Borovi~ nića«, po riječima Dubrovčana. Postaje zatim rumelijsk1 beglerbeg, a 1503 »uzvišen« je na čast hercegovačkog kra jišnika (craisnicus Hercegovine, herceg[ovJski gospodar), sa sjedištem u Hotči (danas Foča). Novi položaj nastupa 1504 i zadržava ga do 1506, kada je postavljen za smede revskog sandžaka. G. 1513 dolazi ponovno kao sandžak u Bosnu i provaljuje u hrvatske krajeve. Naredne godine 1514 odlazi kao beglerbeg u Anadol i postaje doskora (sva kako 1515) veliki vezir. Još 1514 ističe se u borbama sa Sofijanima (Sophiana gens) u Perziji i sudjeluje u pohodu Selima I. na Egipat. Ondje pogiba 1517 prigodom osvajanja Kaira. Dubrovčanima je bio uvijek naklonjen, a i oni, ne štedeći nikad laskanjem i hvalom, cijenili su u njemu susjeda, »kome se radi pravednosti, čovječnosti i svih dobrih svojstava pronio glas po cijelom svijetu«. - I danas postoji selo B. u općini Paunci.
Stranica:Hrvatska enciklopedija sv III 01-100.djvu/100
Došlo je do problema prilikom ispravljanja ove stranice
