27
Dignimo se! Makar sami ih hiljadu grla .
bez kralja ! ote se krik
Ali Jarula trgnu natrag i pusti nekoga preda se davši mu prije mrtvu glavu. VII .
Kralj Tetislav bijaše ustao i pokazao se narodu. Zagor čudjenja prodje kroz gomilu . Jedva su ga mogli prepoznati. Zar je to onaj gordi i jaki, koji je pred dvije godine sklopio s Dancima mir na ostrvcu Streli pa se onda zatvorio u Karencima, ljuteći se na Arkun i na žreca Glo
ginju? Je li to onaj , koji se usudjivao uspraviti se na kare načkome nasipu, da stoji prema suncu i baci dugu sjenu preko cijele Rane , umanjujući sjaj svetišta Svantevidova? Kao da je stotinu godina prohujalo od mira na Streli iznad njegove glave. Propao u životu i u licu , stajao je nepomičan
na kolima ; ali je sve na njemu govorilo, da ga je vid izdao, pa da se boji učiniti i najmanju kretnju. Njegovo je navo rano lice bilo ukučeno od duboke tuge, al mu je na visoku čelu, izmedju brazgotina dviju starih rana, sjedio i sada
ponos kraljevski. U ruci je držao pozlaćenu palicu, a na glavi krunu.
Narod se zagleda u nj u šutnji teškoj i mučnoj . Ljudi su motrili na starcu tragove ljutih rana, dobivenih u bor
bama protiv Danaca i sjećali se junaštva kralja Tetislava. Oni su malo prije htjeli da ga potraže u Karencima i da ga
silom povuku pred oltar Svantevidov, al eto : on im dolazi sâm , al nemoćan i slijep, s pečatima slave na čelu, s kru nom na sijedim vlasima i s bratovom glavom u ruci ... Već su znali, da će morati započeti s njime sasvim drugu borbu, i da će on biti jači od onoga, što su oni prije mislili.
I žrec je Gloginja gledao u kralja. On još nije znao, što mu Tetislav nosi : rat ili mir. Al Gloginja se nije ničesa box
jao. Obje noge Svantevidova kipa bijahu bacile duboke ko
