22
provale, pa me sakriše u ovome lugu; odsjekoše mi noge i vezaše me lancem da se, sputan kao pseto, valjam po blatu i prašini ovoga dvorišta . Htio sam ipak da živim , samo da
dočekam potpunu Hristovu pobjedu. Al ti si na Rani, a to znači , da se sprema nova, još strašnija oluja. Ja te svojim očima gledam u ovome mjestu gadnome i sramotnome, a to je znak, da se je Niklotova kćerka, djevica Jarula, pro metnula takodjer u nečistu životinju, pa je pobjeda naša još sigurnija .
On je mislio, da će je svojim posljednjim riječima ubo sti u živac, i da će ona djipnuti nato kao sreda. Al ga jed je vojka gledala, kao da ne razumije. Iz hrama se ču snažno, strastveno mukanje, koje prodje šumom budeći jeku.
Što se pretvaraš, Sotonin skote! Kad božji bik riče, bludnice mu se moraju odazvati, viknuti mu ime svoga dra goga ... S kim si to došla amo? Kakav je? Što mu manjka? Kao da se nečemu čudiš. Dolaziš možda prvi put, je li? pa
još své ne znaš. Al ja znam. Pokraj gnusna idola vezan je uz bika pastuh i praz. Krave, kobile i ovce dolaze amo, kad im je vrijeme, a jalove žene, kad im se ushtije. To je sra Mrzio sam i pre motni hram vašega Prijapa i Belfegora. zirao iz dna duše i toga vašega boga plodnosti , al mu sada kličem : Slava ! Utrņula je vjerska vatra u duši Niklotove
kćerke ; ranski će Prijap razbuktati u njenim žilama nov po žar. I ona će bjesniti po ovome lugu kličući : „ Lada! Leljo !“ srćući u naručje muško , da utoli žedju, što se ne da ugasiti . Junica i kobila ! ... Niklotova kći ostavlja ladju, koja tone ;
došla je da se raspane u truleži pred mojim očima . Oluja
se primite , a za njom ide Hrist, gazi po pučini morskoj , do lazi napokon na Ranu ... Govorio je u zanosu, kao da ne vidi više djevojke pred
sobom no neke daleke utvare. Njegovo je lice bilo sada duže i bljedje ; u očima mu je gorjela neka nova vatra . Al
najednom on se prenu, trznu se kao oda sna ; na usne mu
opet dodje pakostan posmijeh , iz očiju mu iznova virnuše zloradost i lukavost.
