18
IV.
Kola, koja su vozila kralja Tetislava i Jarulu u Arkun, stadoše najedamput sred neke šume na Jasmundu. Konji , gonjeni u trk uzvicima i bičem vozačevim, bijahu proletjeli poput vjetra mimo grad Goru, stigli na poluotok Naslov, prešli preko drvena mosta, izmedju velikog i malog
jasmundskog zatona, te se uspeli do Zagrada, da kroza nj projure i udju medju bukve na istoku. Brže ! Brže ! govorila je djevojka. Al konji počeše da popuštaju. Oblio ih znoj i pjena.
Njištili su i frkali nozdrvama, a na svaki se udarac biča pro pinjali, da zatim bijesno potrče pa da iznova klonu. Ovako više ne ide. Mogli bismo svrnuti u Sveti lug. Zapregnut ćemo druge konje, reče vozač. Neka bude, odgovori kralj . Udjoše u gaj , pun visokih paprati . Bukve su ondje uz
micale pred stablima četinjarâ, što su nagusto rasli i pra vili svojim granjem visoko svodje, kroz koje je svjetlost je dva prodirala. Kao da su se sve sjene na ostrvu sklonile, iskričave i plave, od sunca pobjednika pod ono tamno, teško granje. Nije se čulo klokotanja vrela ili pljuskanja kakve druge vode, i ako je vazduh bio sav zadojen vonjom vlage i gljiva. Nigdje glasa čovječjeg ili ptičjeg , samo negdje da leko lupala je žuna u šuplje drvo . Ipak nije bilo nevoljko u
toj šumi. Zadah vlažne zemlje, paprati i smole dražio je i lagano opijao svojom oštrinom , raznježavao svojom slat košću. Nešto te tjeralo, da sjedneš u onu bujad sa stotinu
zlatnih očica na naličju lišća pa da pustiš, da se u tebi sve razglobi i razveže. Slutio si, da je ona šutnja puna nekih ta janstvenih riječi, koje će ti se same javiti , i da je onaj mrak krcat nekih prijatnih utvara, koje će ti se same prikazati. Kola prodjoše stazom preko čistine, pune sunca i polj
skog cvijeća, pa stigoše u još čudniji lug. Pod krošnjama vrba i topola crnjelo se okruglo jezerce vode mirne i teške. Sunčane su zrake prodirale kroz grane, prosipale sjajne,
