14
Pjana od sunca , razdragana pjesmama i govorima
žrecâ, uznemirena blizinom božanstva, gomila je stajala pred hramom i čekala na sveštenika Gloginju, koji joj se još nije bio pokazao ni izdaleka.
Godišnja žetvena slava imala je da se započne.
Otvoriše je sami vjernici, mladići , djevojke i djeca, oki tivši žrtvenik svime onim , što bijaše već dozrelo u njihovim krajevima, a ponajviše klasjem, makom i različkom. „Za svako zrno Za svako sjeme
jedan grad -
čitav sâd" .
Oj dodole ! oj dodole ! ... prekidala je u zboru svje tina pjevanje mladih grla . ,,Jezdi starac dobar, s'jed. Pod konjem mu puca led. U načvama raste hljeb ; Iz košnice teče med “ .
Oj dodole ! oj dodole ! ... Zaori iz hiljadu ustâ. Sve su oči bile u onome času pune sunca , i sva su srca bila raz
dragana nekim djetinjim veseljem. Bijahu se razvezali svi
čvorovi i razdriješili se svi uzlovi ; i one se opore i divlje duše otvarahu valu spokojstva i sreće, što je u njih silazio. ,,Ide jašuć preko grada. Žubori mu b'jela brada" .
Oj dodole ! Oj dodole !... Složiše se sva grla, i usklik
jeknu uz nasip gradski i niza žalove morske ... Najednom sve umuknu i pogleda prema svetištu. Visok i krupan, bjelobrad i dugokos , stajao je žrec Glo ginja na pragu otvorenih vrata Svantevidova hrama i gle
dao u gomilu . Njegovo je lice bilo kao isklesano od mra mora, njegove kretnje mirne i svečane. Velike modre oči ležale su duboko pod visokim čelom noseći na svome dnu
