6
pada, bijahu nalik na kretnje progonjenih životinja ; mržnja im virila iz očiju, gorčina im krivila usta . Oni kao da nisu
mogli ukrotiti i uspavati bijes, što se u njima propinjao pro tiv kneza Pribislava, koji bijaše do tri puta dignuo krvav ustanak na zator Germana i kršćanskih svećenika, da na
posljetku sâm klekne pred krvnikom sviju Bodrića, pred
knezom Henrikom Lavom , i poljubi u gradu Zverinu prsten na ruci biskupu Bernu. Njihova je mržnja bila tako velika,
da se bijahu pomirili s Vagrima i Polabljanima u očekivanju kakvog novog Kruta ili Niklota, koji će ih pozvati da potje raju tudjinca, da kazne odmetnike i sagrade iznova porušene
hramove, naprave nove kipove starih, prognatih bogova. Primoraca je bilo malo, jer su se njihovi knezovi, Bogislav i Kazimir, branili od svoga gospodara Henrika Lava luklav stvom ; oni su samo kradimice slali na Ranu vjernike i žrtve bogovima, oružje kralju Tetislavu u Karencima i darove
žrecu Gloginji u Arkunu.
Putnici su ostavljali u selu kola, konje i volove, gotovi da sami nose i vuku u Arkun samo ono što će darovati bo žanstvu .
Udariše uza strminu, sidjoše u dočić, popeše se iznova te se svi nadjoše na nekoj čistini. Arkun je već stajao pred njima. Vidjelo se samo nekoliko nizova brežuljaka, koji su se u liku širokih valovitih stuba dizali naglo prema istoku, sije kući poprijeko širok jezik zemlje, što se pružao na pučini
morskoj. Na najvišoj stepenici tih golemih stuba dizao se orijaški nasip. On je sprečavao pogled na 'pučinu, gdje je zora upravo svitala, pa je bio sav mračan, a pričinjalo se,
kao da raste izlazeći iz sjene i tame, što su još ležale pod njegovim nogama i u docima izmedju grada i sela . Kao da
za onim zidom bukti grdan požar, a od te su vatre bliještali gornji rubovi nasipa. Pramovi prve svjetlosti prodirahu kroz široke pukotine na daskama, što su pravile krunište na rúbu zida, i kroz razmake izmedju greda drvenih kula, posa djenih na bedemu. Jedan je od tih tornjeva bio nalik na
