I.
Bilo je to davno, na ostrvu Rani, pred gradom Arkunom, a u dan kasnog ljeta, kad se za žetvom i vršidbom slavio god boga Svantevida.
Gasile se jutarnje zvijezde, i zora je svitala nad morem.
Mnoštvo ljudi budilo se oda sna u selu Podgradu. Morali su svi skupa ući u grad u času, kad sunce ističe na pučini, pa su se žurili , da ne zakasne. Ostavljahu drvene kućice i staje; izlažahu iz šatora podignutih okolo sela; dizahu se s kolâ, gdje bijahu proboravili noć; verahu se iz šušnja, u kojemu su one noći dočekali zoru toga velikog dana.
I ti su putnici bili stigli sa sviju krajeva ostrva i obližnjega kopna pješke, jašeći na konjima i vozeći se na kolima, koji sami, koji u povorci, koji u hrpama i gomilama, a svatko je nešto nosio , vozio ili vukao. — Rance je bilo najlakše prepoznati po glavi obrijanoj i ošišanoj, po tijelu nisku i čvrstu, po puti garavoj od sunca i mora i po brazgotinama mnogih rana dobivenih u obrani od neprijatelja i u gusarenju po obalama Danske i Švedske. — Tanani i hitri Ljutići nosili su u svojim malenim sivim očima svu plahovitost i sav nemir mora uz obalu izmedju uvora Reknice i Odre. — Prekopjenci i Ratari bijahu kosmate ljudine teška hoda i tromih kretnja. Išli su malko pognuti, kao da se i sada prignuše upirući o ručice plugovâ, kojim su orali masnu zemlju uz bregove Pjene i Tolenca. Oči su im bile mutnomodre kao i voda njihovih rijeka, samo je u zjenama Ratarâ bljeskala ponosna svijest, da su oni iza Ranacâ najbliži Izvoru svake sreće, jer je nasred njihova grada stajao u lijepu hramu kip Svarožića, najmilijeg izmedju svih bogova na kopnu arkunskome božanstvu. — Kretnje Bodrića, visokih i mršavih ljudi s brijega Travne u pomorskoj zemlji, gdje sunce za-
