Strašna oklada
| ← Naslovnica | Strašna oklada autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1895. godine. |
I u selu se Mitrovcu složilo vatrogasno društvo. Iza prve vježbe na »pijacu« seoskome — kojom je prilikom duša novog društva, prevejani brico Martin Pekmezlić kao nehotice prosuo mlaz hladne vode na babu Belku, seosku babicu i suparnicu svoju — ode društvo na blagoslov u Mayerovu krčmu.
Jeli, pili i veselili se.
Noću oko dvanaest raziđe se i posljednja hrpica otpjevavši gromovito Oj Slaveni, jošte živi. U niskoj i zadimljenoj krčmi, kraj dugačkog, pivom i raznim bućkurišem posutog stola, ostadoše samo matadori. Počasni društveni predsjednik naherio na sjajnoj glavi sjajan šljem, lupa šakom po stolu i kićeno besjedi. Kako je toga gojaznog i maljušnog gospodina jamačno za nos donijela roda na taj čalarni svijet, to za tom tankom, rastegnutom i nadesno povijenom krivudijom iščezavaju očice, ustašca i pepeljavo-bijela kozja bradica. To je oduševljeni knajpovac Vazmuslav Čalapecky, doseljen Poljak, koji se — tako barem tvrdi brico — nije primio predsjedništva radi vatre, a još manje radi ... vode. Kraj njega se zagrlili brico i birtaš Mayer, pa pjevaju škiljeći ispod oka na svoju »vurciku«. Snuždeni Poljak spustio glavu. Krčmar, kličav direklija s previjenim zrikavim očima i podugačkom bijelom bradom, časkom ijujukne i poljubi tenora Pekmezlića u lice, pjegavo kao jaje pureće.
Stari švarcvaldski sat otkuca promuklo ponoć, a Mayer — ni sam nije znao kako i radšta — stane namršteno pričati kako se jučer u njegovom dućanu iz njegovog revolvera ubilo ono Ciganče, a liječnik se razglagolja kako je jutros pred komisijom iz N. uz pripomoć bricinu slavno parao mrtvaca.
— Zar ti i secirati znadeš? — zapitat će krčmar bricu. Taj se grune gordo šakom u prsa i rekne posprdno:
— I ja sam, bogu fala, ponešto učio. U kirurgiji sam, mogu reći, kod kuće kao i u zubarstvu. Nemam doduše diplome, ali zato imam srce doktorsko, pa se ne bojim gdjekojeg patentiranog ma-g-gulikože. Pa šta znaju ti doktori? — okrene se Čalapeckome — šta znaju? Ni od kijavice te ne znaju rastosiljati!
Na te riječi zatrubi veleučeni doktor da sve trepte one ogromne nosnice. Posvađaju se.
Birtaš nije mario za riječi njihove. Dugačkim je prstima preplitao po bradi, a tamo iza peći kao da se nacerilo ono mrko, problijedjelo cigansko lice sa pomodrelim usnama ... Uh, alaj zure one pritvorene, ukočene, crne, grozovite oči! ... Birtaš se uhvati za bricin kaput.
Kavgadžije se međutim već stali i kladiti. Oči im se krijese, lica se rumene kao sljepačke tikve; uto brico skoči na stolicu, grune se šakom u prsa i stane se blijed kao krpa zaricati da će otići na groblje i odsjeći mrtvacu nos ...
— Nemoj, za pet rana božijih! Po je noći! — zaklinje ga Mayer urlajući.
— Da je na vješalima, opet bih mu ga odsjeko! Marim ja! — brico skoči sa stolice.
— Ako taj nos sutra donesete, pojest ću ga u gulašu! — pecne ga doktor.
— Hajde, gospodine, za pedeset rutavaca!
— Dobro je! Primam, dragi Pekmezliću! Pružiše desnice, a brico — ode.
— Pekmezliću! Dragi Martine! — zaleleče za njim Mayer i okrene se tužno doktoru.
— Nije fajde, delija je taj brico! I đavolu bi svijeću zapalio! Gotovo te i ja vjerujem da pravi led!
— Kaka svijeća, kaki led, kaki nos, kake kobasice, ludo jedna! O, odgrist će njemu Cigo magareća ona ušesa!
— Ta nemoj tako, dragi Vazmuslave! — i Mayera kanda nešto štipnu za uši. Doktor da još nešto rekne, ali mu krčmar uzdrhtalom rukom zapuši usta. Sav se ušeprtljio ...
... Dragi doktore, noćas si moj gost...
Noć je nešto hladna, a uzduh miran. Ni listak da zatrepti. Oko srpa se mjesečeva valjaju oblaci kao posrebrena pjena. Zrakom se prostire sladak miris otave. Cvrčci cvrče, komarči zuckaju. — Brico se žuri malacko klimajući prema groblju, pa sve pjevucka Čupava, garava ... Uspentra se na humak ... iza sela. — Među razbacanim, mrkim se krstovljem bjelasa kućica s tavnim križem. — Šta je to? Na klimavome platou kao da se nešto šćućurilo! — i brico stane. Odozdola, iz sela, stane dopirati pusto pasje zavijanje. Ali ono na onome stupu! Bijelo je kao ponjava. Oči časkom sinu kao dva sumporna plamička — i zablenuti se brico sjeti da je ovih dana umrlo nekršteno dijete njegovog komšije Jelčića. Užasnut pilji očima na plot, u onu strahotu. Misao na jadno i nekršteno novorođenče ukoči mu i ruke i noge ... Jest, jest! — to je nevinčić! — i brico si zaludu doziva sadržaj članka iz kalendara Danice protiv tih budalaština ... Ono svjetlucavo još jednako čuči, kao da ustremljuje pogled, hladni i sjajni svoj pogled, na dušu mitrovačkih vatrogasaca ... Diže se polako, oprezno. Brico da se krene, ali — kao da je prikovan ... Oblaci zastrli mjesečinu, a grozne se oči bijesno krijese. Sa platoa kao da su vrcnule dvije iskre ... skočio je ...
— Potari! ... — zavapi Pekmezlić tihanim, promuklim glasom. Oči one jure prama njemu. Uhvati za držak svoje vatrogasne sjekirice. — Potari te sveti...! — a kraj njega prošuška kao ... Mjesec opet sine iza oblaka ...
— O, mačka! — uzdahne brico iz dubine grudi, otare rukavom znoj sa čela i pode u groblje zaraslo dračem i korovom. Obuzelo ga je ono junačko čuvstvo, kao kada se osuđeniku pred dželatom čita pardon.
— Pravo kaže Danica! — pomisli smijućke.
Na tavna vrata mrtvačnice udaraše topao, vlažan dah, pomiješan vonjem znoja, slabim dimom zapretane vatre i mrtvačinom. I neko dvostruko disanje kao da se čuje ... Brico stane.
— Kako disanje, do vraga? Ta mrtvaci ne dišu ... to diše vino! — stane se junačiti, premda su mu zaklepetala koljena, i pođe na prstima u mrtvačnicu, prema školjkama. — Pa govorila Danica šta mu drago, taj Cigo diše ko dvojica! — i brici se zavrti u glavi. Pred očima mu se toče svakaki šareni kolobari. Kao sumanut izvuče iz džepa britvu, usprkos nejasnoj nadi da će mrtvac zagudjeti nujnim glasom: »Sada ću te u prah sunčani! ...« Gotovo bez volje, kao snen, stane lagacko opipavati ono tijelo na nosilima ... — Boga mi, taj Cigo kao da je obučen! ... Oho! i prsa su mu čitava, a jutros sam ih unakrst rasjekao ovom svojom rukom ... ili... ko zna! možda i nisam ... Gle, gle! jutros još ćosav, a sada mu porasla brada ... Ali — vino bradu pravi! ... O trista ti ciganskih kijameta! — i brico se opet razabere i udobrovolji, pa uhvati žrtvu svoju za otomboljen nos i zasiječe oštrom britvom ... — Eto meni pedeset forinti! — prste mu orosi nešto toplo kao krv ... Brico baci nos u džep kao žeravicu, ali iznenada ga nešto tako snažno odalami u prsa, te je posrnuo u ćošak i stao na nešto mekano, živo ...
— Potari te sveti kr...!
— Jaoh, Marko! — zapišti ono u budžaku.
— Drž' ga, ženo! U-u-uh! Moj nos, ženo, moj no-o-os! — zadre-či onaj sa nosila mrtvačkih mračnim glasom i skoči...
Pekmezlić uhvati šišnjavu. Juri, kao da si ga izbacio iz puške. Kao poludjeli slijepac srlja pomamno preko križeva, pa preko plota, pa niz humak, pa preko livada, strništa i mirišljavih sjenokoša ...
— Jaoj, Marko, krv, krv ...! —ječi za njim tanan glas.
— Uh, ženo! Odsjekao mi no-os, moj no-o-os! — odjekuje muklo, užasno ...
Ali brico se najviše zaprepastio od žene. Kao da čuje za sobom sušanj plaštate koštunjave babetine s oštrom kosom i škrgut njezinih oštrih, krvavih zuba ... — Smrt, smrt! — uzdiše očajno i makija kao da se pretvorio u komad živog straha. Posrče, zapliće se u korov i travu, lomi kukuruze, preskakuje jendeke i grabe kao oroz kada se iskobelja iz ruku nevjeste kuharice. Na oči mu pala magla, u ušima mu šumi vjetar...
Već je i noć stala blijedjeti, a brico se zdvojan, iznuren i kao isprebijan dohvati pustare Jasenja, spajinskog salaša. Dršćući od slabosti i od noćne rose, uvuče se u ogromnu kamaru na guvnu i zaspi kao zaklan, usprkos bodljikavoj slami ... Sanja o nosovima velikim kao Krndija, pa o malim, sićanim, koji padaju iz oblaka kao krvave pahuljice; — sanja o nosovima groznim, strahovitim.
Spavao je dugo i tvrdo.
Probudi ga tutanj groma.
— Gdje sam ja? — zadivi ga pijuckajući slamu, kojom mu se u snu napuniše usta. — Uh! taj prokleti nos! — i brico skoči, te su sve kokoši sa guvna glasno odletjele. Sjedne u slamu, podboči na ruke mudru glavicu i zaveza se u tužne misli.
— A! baš sam bio lud! Ta ono je bio valjda kaki pokojnikov rod, otac ili mati... šta li? ... Zakopaše ga, pa jadnici ostadoše da prenoće pod krovom ... Bože! ... alaj je čovjek lud kada je pijan! Kako ću bolan kući od sramote! Paorija me vermala i begenisala više od popa, a sada ... — i brico stane kao lud buljiti u nebo na koje se sa sjevera dotalasivahu brazde surih oblačina.
Zafijukne suh, topao vjetar, jauče šumama i livadama i vitla slamu i prašinu. Iz salaškog dvorišta, onamo iz dugačkih ambara, staja i žitnica dojekuje zabrinuta vika, prekidani pasji lavež i žagor živadi. Bit će bure! Munja bijesnu na tavnu oblaku, a nagao grom tresne negdje u blizini. Strijele sijevaju, a grohotna se rika gromova razlije-že uokolo. U seocu Jabukovcu, tamo za onim šuškavim kukuruzima, zazveči čudotvorno zvonce sa crkvice svetog Blaža. Grdan oblak za-stre sunce. Vjetar prestade, ledeni neki dah proždene uzduh, zatrepe-će cvijeće, trava i lišće starih na guvnu dudova; svi glasovi umuknuše. Zelenu Krndiju zastre sivkasti zastor, koji se spustio sa niskog oblaka — pa se primiče sve bliže i bliže. Odjedared udare po osušenoj zemlji i zatandrču po krovovima sve gušće i gušće ledene grudvice. Podiže se vihor.
Pekmezlić ni da se makne: kao da se skamenio. Ali, kada ga kvrcnuše oni tvrdi grumenčići, skoči i skloni se u obližnju čatrlju, zapuštenu staru kovačnicu.
Sve se više lome gromovi, sve gušće struji tuča, sve burnije bruji bura, sve se više gubi sitan glas čudotvornog zvona jabukovačkog. Bricu obuzelo bogobojazno neko čuvstvo. Već odavno ne vidje takvog grada. Samilost ga je obuzimala kada je gledao kako kao lješnjak velika zrna udaraju po kukuruzijim klipovima i kako cjepkaju vito, zeleno lišće.
— Šta će taj jadni narod da počne bez kukuruza i vinograda? Mi gospoda ni ne mislimo kako je danas teško biti seljak. Staje čo'ek? Pih! — i brico pljucne prezirno ... Raširenim krilima padne mu pred noge golub, kojega je jamačno led zatekao u polju. Tronuto podiže jadnu pticu s krvavim kljunom i prokislim perjem. Čudnovato li ga gleda svojim crnim očima!
— Gle, kako mu lupa srce! Kako jadnik strepi! Pa da nije čo'ek poganin! Za svoj stomak kolje ovu jadnu božju živinu. Ima i to srce! — Ali kako brico od sinoć nije ništa okusio, sjeti ga golub svakakih ćuraka, plovaka i kokošiju, a pomisao na tu božju živinu namami mu vodu na osušena usta.
— Oh, alaj bi taj golub bio zgodan u sosu! O bože, ko bi se nadao da ću — ta ne bojim se ni popa ni doktora ni bilježnika — da ću ja patiti glad! Ali... uh! Prokleti taj nos! ... — Nešto ga stane čagljikati u nosu, popne se u oči, a suza, velika kao grašak suza, kapne niz pjegavo lice na raščepuren i pun slame brk!
Tuča prestane s plahom kišom. Vjetar kida oblake i tjera kišu, a tamo viri ažurna vedrina. Kroz bijele oblake prospe zlato ljetno sunce grijući ohladnjeli uzduh. Uokolo po poljima, livadama, pašnjacima i po majurskim se krovovima iz ledenog šljunka puši mliječna i sivkasta maglica. Na dudovima zaćeretaju vrapci, u kukuruzu zaćućori prepelica i trčka, a i u salaškome već dvorištu bruji bučan život.
Kraj stare kovačnice prođe čopor svinja, a odostraga gamba u razderanim opancima dežmekasti svinjar Pero. Opazivši u kolibici bricu, sav problijedi u zbrčkanome i od rakije nabubrenu licu.
— Šta ti tu radiš, britvo zarđala, ubio te sveti Ilija! Koji te je bijes natentao da nam doneseš led, mazalo prokleto! ... Hej! gđe ste, ljudi! Drž'te majstora! Evo te mitrovačke tiče! — stane se derati hrapavim glasom.
Pekmezlić trgne iza pojasa svoju sjekiricu, baci goluba, onaj nos i kacigu, pa drž' kroz kukuruz kao ranjena prepelica.
— Bože! ako me ufate, zbogom, diko!
— Gđe je, gđe je?
— Ta nije bio baš daleko!
— Perja ti on, brate, kao lasta!
— Učio, kažu, crnu školu, vragu prodo dušu!
— A kako li ti, Pero brate, umače? Jesi 1' ga barem udario?
I svinjar Pero s ćulom, biroš Janko s gvozdenim vilama i čuvar Mato s nabijenom puškom sjednu umoreni i znojni pod staru, granatu vrbu na »donjem čajeru«.
— Opatrnuo sam ga, brate jedini, baš dušmanski! — odgovaraše Pero svinjar čuvaru paleći gubom i kremenom lulicu. — Ja, brate Mato, za svinjama, a u staroj se kovačnici ukućio onaj Pekmezlija prokleti. Drma ti, brate rođeni, onu tiču desnicom, a u ljevici mu ono krvavo parče, pa sve nešto mrd ustima. Mamiš, mislim u sebi, oblake, nije ti, ugursuze, još dosta, pa dofatim tu pustu štapinu. Ne'š reko', dosta je leda! Ali i jesam mu otom budžom zapalio leđa.
— Oca mu bećarskog, a što ga ja nisam dofatio! — žali Janko.
— Kaki ludi dofatio! Ode ti taj, brate moj, u oblake! — rekne Mato. Sada svi upru oči u oblak, koji je sunce zalazeći obrubilo zlatom i purpurom.
— Ja kanda nešto vidim! — šapne svinjar.
— I ja!
— I ja, brate! Gle, kako se brico izvalio na onom oblačku kao na ponjavi. — I ljudi gledahu zapanjeni zapadno rujno obzorje ... Već je i sunce za sobom ostavilo ružičastu svoju lepezu sa zlatnim perima, a oni jednako zapanjeni gledaju. Tek kada žabe zakreketaše i suton kada se uhvatio, krenuše se mučke kući.
Kada se već splinula njihova sjena sa večernjim mračkom, spusti se brico s one vrbe oprezno i krene tužan kući... — Kaka mi fajda od toga što imam soli u glavi? Misli glupi paor da pravim led. O, carevi! što jamiste one vruće batine! To je pomada za Slavonca! — Tako mudrovaše vascijelim putem.
Pekmezlić je izgubio okladu. Odsjekao je doduše nos, ali ocu pokojnikovu, kome je kao krvarinu platio onih pedeset forinti.
Kažu da je zbog toga bio i u bajboku.
Jedne je noći iščeznuo iz Mitrovca na utjehu babe Belke. Seljani tvrde da su ga vidjeli kako je otpirio na oblaku.
Da! Onaj kleti nos kupio je od upravitelja spajinske pustare Jasenja doktor Čalapecky, pa ga drži u špiritu. Ako ne vjerujete, pitajte.
| Povratak na vrh stranice. |