Solo-varijacije

Solo-varijacije
autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena 1906. godine.

»...Da, Čitaoče, ti meni baš ništa ne imponuješ. Ja te pomalo i prezirem. Zašto ? Nemam običaja dokazivati u brk ljudima ono što unaprijed znam da mi nikada neće vjerovati, na primjer, da su glupi. A ja, Čitaoče — entre nous — baš nimalo ne cijenim tvoju pamet. Kao praktičan čovjek, ti imaš mjesto pameti dobar surogat — takozvani moral, i njime se opireš najezdi energije, inteligencije i ljepote, zovući ih nemoralnima, dok živiš, prosjače, od prnja nauke i od mrvica pjesničkih stolova. Da, da, Čitaoče, pravo ti je ime licemjer. A ja, vidiš, mrzim i prezirem himbu. Ja te dakle mrzim i prezirem, dragi Čitaoče, i tu knjigu izdajem da te grizem, da te, kao pokvareno derište, još više ožučim i ridikiliziram ogledalom pred glupošću tvoga lica.

O, ćuti, ćuti, stari hinče! Ne trabunjaj mi ništa o srcu i o ljubavi! Ljubav je izuzetak, i tek onaj ju poznaje tko može kon-statovati, kao ja, daje nema. Ja, Čitaoče, na primjer, tebe nikako ne mirišem i molim te unaprijed da me poštediš eventualnošću svojih ljubavnih izjava. Ne podvaljujmo si, i čist račun, dobri prijatelji! Tvoje neprijateljstvo mi ne imponuje, a tvoje prijateljstvo još manje. Ti i sad evo zijevaš i, dok je meni dosadno, tebi se spava.

A zašto izdajem knjigu kad ovako mislim o tebi? Rekoh ti već: da te naljutim, premda će se i to vrlo teško desiti. Znam da su ljudi tvoje bagre ropske ćudi, i što više ih ponizujemo, to više nam se dive, jure za nama: baš kao fukara što obožava tiranina u purpuru ili pod tartiferijom demagoškog »kalabrezera«.

Ne prilazi mi, dakle, molim te, s humanitarnim i patriotskim lozinkama. Patriotski pisac nisam već stoga što je patriotizam nužda, a nužda nije poezija. Ljepota je zabava, luksus, a umjetnik je najsavršeniji epikurejac. Nisam prigodničar i publicista, i ne živim od patriotizma. A od čega živim? Vi ste nametljivi, gospodine, i miješate se u privatan život. Gledajte: meni je sasvim indiferentno jeste li vi lopov ili filistar. Da ste zločinac, bili biste mi, priznajem, zanimljiviji, zanimljiviji, a ne simpatičniji.

Priznajem da mi nije baš najmilije biti »naški« pisac, jer nije baš najugodnije bacati bob u stijenu i biser pred »kritičare«. Mene će recenzentski buzdovani radi tog djela gađati, ali neće pogoditi. Njihove grdnje će me zabavljati, pohvale još više. Jer, Čitaoče, ja pišem za sebe, za srodne, familijarne duše — ako ih uopće ima i ako ih bude bilo. Volim domovinu, ne volim njene ljude, jer me zanima samo inteligencija i priroda.«

I Ratarević baci pero, podere rukopis i legne na divan. Napisao je evo prvu knjigu iza mučnih godina, i nikada da napiše predgovor. Nije mu nedostajalo misli, imao ih je — na žalost. I sklopi oči kao očekujući kroz mrak krvnikov udarac.

Budne mu sve jasnija uzaludnost i izlišnost tolikih napora i studija, muka i nada. Došlo mu da spali sebe, najboljega sebe — prvo svoje djelo, i da potone u bezimenom ljudstvu kao radnik, pustolov, kao čovjek imajući prava smatrati sebe apsolutno slobodnim, izvan zakona, obaveza i dužnosti, vrstom anarhiste prezirući i formule moderne anarhije. Osjeti prokletstvo usamljenosti i iza tolikih nepobjedivih godina savlada ga nemoć i beznađe. Iz susjedstva dopiraše melankolizam ljetnog popodneva, elegantni plač Mozatove Fantastične sonate. Tako može samo pravednik i lijep momak tugovati — reče sam sebi i sjeti se sviračice: visoka, suha plavojka, časnička kći, u smiješnim mladenačkim toaletama. — I vas je život pregazio, Mademoiselle Esperance! — reče joj pošto mu dođe pred ružičaste, sklopljene trepavice u tragikomici usjedjelice. I vas, i vas, jadno staro dijete, i to samo stoga jer ste gordi i siromašni, dok su naši mladi realni ljudi egoiste i cinici. A Mozartovi zvuči obasjavahu sa suncem banalnost ulice. — O, jadno, jadno! — prevrće se Ratarević s boka na bok. Otići, otići iz tog prporačkog gnijezda babetina i klevetnika, otići daleko, i tražiti nove spleenove. Pa sve tako do bolnice, do rupetine!

I na um mu padne starost. Starost anemična, nervozna i reumatična, otrcana i otupjela, od vječne monotonije briga, bez kuće i ognjišta, starost propalog idiota, u mravinjačkoj osamljenosti bogzna kojeg asfalta. Sjeti se čiče Acajoua, blijedog modrog i sijedog bohema, kojemu su krali ideje kafanski drugovi, danas slavni evropski ljudi... Jedan mu je otkupio za sto franaka dramu koja postane—pod drugim naslovom, dakako ! — slava i kapital. Čiča Acajou nikada nije išao u kazalište, još rjeđe čitaše plaćene recenzije, i kada je čuo za krađu, njegov srećni dobrotvor bijaše već davno mrtav od novca i sreće, a čiča Acajou pobenavi. Evo ga, i opet pleše la gigue, bacajući na sve strane štapove od nogu i ruku. Oči se krijese kao mokro staklo, razbarušena kosa lijepi se po slje-počicama od znoja. Obrijano četkasto liceje u riktusu konvulzivnog, užasnog posmijeha, iz uleknutih prsiju, ispod masnog redengota i garave košulje čuje se disanje kao mrtvački hropac, a mahnite, rzderane i prevelike cipele bijesno gaze stari cilindar, što se sav naježio od boli svilenim dlakama: dlakama starog, prokislog fijakerskog konja... I sve to za čašu absintha ili za jedan duhan!

I njegov vlastiti, prošli i sadašnji život javi se Ratareviću brutalnom tačnošću anatomskih preparata. Već ta glupost: posvetiti se književnosti, pa još hrvatskoj — bruka, bruka! Gdje im bijaše glava! — I sjeti se kako je još djetetom odlučio proći kroz najintenzivniji život kontrastom nevolje i orgije, kulture i primitivnosti, akcije i refleksije. Postao je rafiniran divljak, anarhist i aristokrat, asketski satir, gospodarski mangup, vjetropirski filozof, avanturist i artist. No, pri svemu tome je zaboravio daje sve to uzaludno, jer u domovini evo nalazi jedva nakladnika i čitalaca, jer se u otadžbini hrvatskog jala i zavist organizuje u književne teorije, jer se tu naprednim i zvonkim frazama naoružavaju neznalice i filistri, napadajući na samostalnijeg čovjeka kao na sovuljagu. — Kada su nam takvi književnici i slobodoumnj aci, kakva tek mora biti intelektualna fukara! — I Ratarević se sjeti na sve infamije koje su se kri-omčarile na njegov trošak. Zastidio se. Vae soli!

A napolju, nad niskim krovom, netko čita crnu krpetinu i crno siverje, dere se i dere od boli u tužnom prvomračju. Proklete vrane i čavke! Ja još nisam kadaver! Skupo dajem svoju rusu glavu! I Ratarević osjeti žalac neopisive mržnje i poželi da muči, da ubije, da se osveti.

...Prije dvije godine baciše ga slične misli na ulicu. Kao zvijere tražio je ljudskog mesa. Samo krv pere ovakove muke, i on osjeti svirepu želju crvenoga krsta, pojmivši psihološku potrebu ubijanja i filologiju mržnje. Da ga je koji prolaznik nehotice gurnuo u rebra, platio bi bio glavom. Kad ga noć malo ohladi, naumi naći žrtvu bez ikakvog rizika: baciti u rijeku ili s kakvog tornja ili spomenika dijete, ženu, naivnog turistu, i odmah otperjati iz mjesta gdje ionako življaše s tuđim imenom, upravo bezimeno. I gle: na pustom mostu, u tamnoj i polusjajnoj noćnoj tmuši opazi čovjeka. Naslonio se na ogradu; ne miče se; kao da pijan spava, kao da mu se grudi smrznuše za željezo. — Ta kukavica će mi platiti za uvrede cijelog roda. Jest, kriv si mi jer si čovjek. Ovako ćeš mi barem, nepotrebni pakete od mesa, dati senzacije koje toliko hvali Toma de Quincey. Drugi ubijaju u ime drugih i u ime fraze, ja ... za svoj račun, pour notre propre plasir. — I Ratarević proučavaše okolinu lovačkim instinktom: zamagljenost starih kuća, veličajni san gigantske katedrale, podmukli sjaj tamnog kanala, šuplju glušu ulica pustih i gluhonijemih. Spremi nož. Otpaše dugački svileni pojas, da žrtvu u slučaju odbrane zaguši — le coup du pere Francois — i već joj se prikučuje četveronoške iza leđa. A niz vodu duva, duva maglovit vazduh, pun cvokotanja zuba i drhtanja kobnih groznica. Ratarević spopadne neznanika za noge, i u isti čas ga uplaši njihova kosturska, nevjerojatna mršavost. Neznanik se ne maknu i Ratarević ga ispusti. — Ah, što me ne bacate u vodu, gospodine! — progovori nemoćno grlo kroz izbijanje groznog sata s daleke visine glasom Ratarićevog oca, i na refleksu od svjetiljke pokaže se u strahovitoj pauzi lice, dobro, staro i, bože mučenice! — slijepo, slijepo! — Cijelo bogovetno veče prosim na tom mostu, i Ivo, moj sin i vođ, noćas me pokrao i napustio.

— Starče, oče moj! — padne mu Ratarević oko vrat, cjelivajući zaburmućene, čupave obraze i kaput, zaudarajući ulicom i anatomskom salom. — Čovječe, moj brate! Moj brate, Čovječe! — I odvede slijepca u svoj hotel, lijepo ga ugosti, a izjutra mu pokloni svu svojinu, odvede ga uplašenoj supruzi i usred ciče, bez igdje ičega, otputuje u nove gradove.

Svega toga se sada sjećao. — Kako mogah biti tako glupo, glupo sentimentalan! Kod tačnije analize vidim da sam sve, ama sve u životu trpio samo zbog toga što me prevario moj mekani senzibilitet i atavističko, teatralno, smiješno filantropstvo. Da sam onog slijepca bacio u vodu, doživio bih bio slast skeptičkog inkvizitora. Starčeva nemoć i tobožnja nevinost još bi više pojačavala duboku nasladu. A bio mije, hulja, kriv, jer ja imam pravo na smrt svakog čovjeka, jer svako mije neprijatelj već samim tim stoje čovjek. Bože, koliko jada pretrpjeli s onog ćo-ravca! Sve, sve sam mu poklonio—pa i knjige, i docnije malo te ne poginuh s oskudice, dok me on bez sumnje smatraše bogatašem ili tuđincem kretenom. Evo, i anarhist Timpani, i on je tu!

Smijah se njegovoj poseurskoj donkihoteriji, naučenim frazama, lažnom patosu, dugačkoj kosi i bradi kao u tref-kralja, širokoj pečurci od šešira i pohotljivosti bezobraznika, gladnog ljubavi i mesa, i što? Dao sam se za njega uhvatiti i protjerati, pa još zbog engleskog kralja, gen-tlemana, koji mije simpatičniji od svih tih bradatih i glupih Timpanija!

Ili ovo. Noć, žena bez stana. Crnica. Smilujem se. Dam joj sobu i ostanem cijelu noć u zadimljenoj, lopovskoj kafanici. Kada sam izjutra nosio u peti sprat doručak, soba prazna. Ukrala mi, o bijedna crnica, sve — sve, pa i sliku pokojne mi majke. Pa onda ovaj Ivanić! Drugovi iz kolijevke. Volio sam ga više od svega na svijetu. Bijaše kao djevojka; mušičav, lijep, ležeran i slabunjav, pravi artist. Premda ga žene obožavahu, spanđao se s posljednjom jadnicom. U kojem kanalu nađe tog sokačkog vampir! Znao sam da će ga ona ispiti ko čašu rakije i sve upotrijebili da ga od nje rastavim. Jedne večeri htjede na me pucati — od ljubomornosti, a ona mu za inat reče da voli — mene. Htjedoh zagušiti žvalavu gaduru, a Ivanić zovne u pomoć susjede. Tako se raziđoh s jedinim prijateljem.

Ili ovo. Jedne noći izađoh, da se prije spavanja rashodim. Savijem duhan i priđem — bilo je već oko ponoći jednome gospodinu s molbom za malo vatre. Dok bijah još u riječi, zamagli mi se pred očima, kroz plamsanje svijesti čujem grdnju: — Huljo! — u grudima mi se preokrene kao oštar leden nož i — mrak. U bolnici mi rekoše da me boksač držaše zlikovcem.

Ili to. U Parizu čujem slučajno da se Bugari i Srbi spremaju na demonstraciju protiv grčkog profesora koji će govoriti o Maćedoniji. Briga mene za Maćedoniju! Ali kada vidjeh na konferenciji da moja braća od grčkoga straha ne smiju ni uha pomoliti, viknem u tišini iza grdnog aplauza: — Lažete! Maćedonija je slovjenska! — Kod konferencijskog stola načini se zabuna, grčki protektor, akademik Houssaye, načini hipokratsko lice! — Bomba! — vrisnuše filhelenske dame, i Grci đaci izbaciše me, dakako, iz dvornice Učenog društva i razderaše na meni jedino ruho, novi Leonide.

Et caetera. Rezultat: kad gođer bijah oduševljen za druge, uvijek bijah smiješan i drugima i, što je još gore — sam sebi. Prava superiornost je hladna, oprezna i savršeno egoistična, kao starost i visoki kapitalizam. Takvi bijahu Darwin, Goethe, Taine i drugi posjednici najvišeg kapitala.

Još nikada se Ratarević ne osjećaše toliko nesrećan. Zapali svjetlo, pokuša čitati i zaboraviti, ali ne ide pa ne ide. Ugasi svjetiljku i opet leže, bacivši daleko cigaretu. Sutra usta. Ne može podnijeti kroz polumrak hladni smiješak Voltaireova portraita. Stegla ga tanka, stisnuta usta i duboke, sveznalačke, ciničke oči Schopenhauera na etažerskoj fotografiji, a heliogravira meloske Afrodite, njegove mučiteljice, umaraše ga ozbiljnim egoizmom, pobjediteljem plača i smijeha. I opet sklopi oči, i opet ču u ušima udaranje gvozdenih batova, i opet domnijevaše u sjenastu sjetu sobice glasovir: melodični trzaji Schumannovih mahnitih etida. I Ratarević mišljaše na smrt, dok čavke, vrane i gavrani grajahu i graktahu kao da pada i pada crna parčad izmučene Tame i Noći, što se pati i stenje i duhopiri iz vjekova u vjekove.

Sjeti se, u zao čas, da mu je danas rođendan. Rodio se u petak, trinaestoga, pa da ne vjeruješ utjecaju meteora na život! — Saturn, stari, mračni i hladni idol, vuk djeci rođenoj, kobni međaš s kamenitim okom udesa, moj je kobni zaštitnik! Rak, pauk zvijezdama, i Škorpion, ubijajući od jeda sam sebe, to su moji nebeski znaci. Rak, Škorpion, Saturn pa i hektičavi, nijemi Mjesec, mrtvi otac ljubavi, zločina, sjena i pjesama. Rođendan — ironijo! Korak bliže dosadnoj i odviše eksploatiranoj rupčazi, koja i u naše prepametno vrijeme zjapečalnošću drevnoga mraka i pilji ironijom granitne, zagonetne kraljice Sfinge.

Ratarević se začudi opazivši pored sebe pismonošu. Niodakle se ne nadaše pismu. Dopisivaše s vremena na vrijeme iz uljudnosti tek sa gospojicom koju smatraše zaraženom svemožnim snobizmom. I ovo pismo evo od nje. Otvori ga žustrije, jer bijaše neobično veliko. Ravnodušno čita i oči mu već suho gore, u guši ga steglo, srce mu ubrzalo. Od uzrujanosti ne mogaše nastaviti. Toliko se naviknuo na nesreću, da ga uplašila sreća kao nesreća. — O, pa to je ljubav; tako samo ljubav besjedi! — buncaše jureći pijanom ćelijom.

— Ljubav! — Tome napitku se nikada nije nadao. Ne vjerovaše muškima, a ženama još manje. Smatraše ih nečim između čovjeka i životinje, nužnim zlom, higijenskim sredstvom, opasnom medicinom, koja se uzima u što manjim dozama. U tom duhu je i tumačio jezgru drevnih simbola i ne htjede da ga zmija upropasti ko Adama, da mu žena uzme snagu ko Samsonu, da ga ponizi kao Omfala i da ga obezglavi kao Judita. A kad bi mu u zanosu guščica šaputala da ga voli, nasmijao bi joj se u lice i postao bi ciničan. Dešavalo mu se da ga to više ljubljaše što je više preziraše, i baš to ga utvrđivaše u uobičajenom mišljenju. — S prostakušama igraj romantika, s finima budi ko-čijaš kad već nemaš sreće nositi okovratnik broj 50! — običavaše govoriti. Imao je sezona kad mu se smučilo od pogleda na žensku toaletu, a vrtoglavica ga hvataše pri samoj pomisli na opjevani »miris od žene«. Ništa nije odvratnije od te sitosti. U takvim dnevima izlazio bi iz zaključane sobe tek po hranu. (U gostionicu ni za živu glavu od ženskoga straha!) Ulicom je išao oborenih očiju, začepljenog pamukom nosa i protrnjujući od muke pri glasu pekarice i pri vonju od izloženog ženskog sapuna ili zaostalog u zraku parfema. Kao pljesniv zalogaj, žena mu pokvarila želudac. I gle, sad odjedared ljubav, najnevjerojatnija u zao i dobar čas! — I mene je našla, mene, cinika!

I najzad se nakani te dokonča čitanje poslanice. Da, to, to je Ljubav. To si ti, bože, nepoznat klasiku. To nije literatura, ne. Tako ne besjedi snobizam. Ah, ona me ne voli jer nosim broj 50 »krognu«, jer sam bogat i slavan ... To je tvoje prvo tepanje, djetinjasti, medeni Amore. To je tvoj skromni, probuđeni glas, Psiho, slatka i milosrdna!

U prvoj zabuni ne osjeti daje uz pismo i fotografija. Vadeći je iz omota, mišljaše e je to slika njenog dragog vrta ili kuće, jer se bavila i fotografijom. Ali kad opazi krasan ženski lik, u gloriji nevinosti, dobroćudnosti i djetinjaste gracije, vikne glasno od udarca nenadane sreće i stane u sliku zuriti i piljiti kao da nikada ne vidje ženskog stvora. Već se smračilo, i on još uvijek pri prozoru na uličnom svjetlu, te gleda i gleda. A kada se Marijana pretvorila u zrak i mrak, milujući mu oko i čelo miloštom blage večeri, Ratarević padne u ekstazu molitve. Osjetivši nepoznate sile u blizini, molio je za nju, za njenu sreću, i bog ljubavi javi mu se u milosrđu suze.

A kad se zorom probudio, svjež i drzak, osjeti da nije više samac. Graktanje po vrsima divljeg kestenja radovalo ga kao misao na bitku, i on izađe i zadjene sunce za svoj zaljubljeni klobuk.

Povratak na vrh stranice.