Sirota/III.

← II.

Sirota —  III. autor: Dinko Šimunović

IV. →

III.

Liječnik se divio Obradu, kako stazicom korača uz brijeg isto kao da bi livadom, a teret na njemu slamka. Penjali se i desno i lijevo kad je među grmljem bilo više utrto, a jesensko sunce pripicalo kao ljeti. Nigdje hlada, već jedino busenje i drvca, pa tišina: jedino se čuo topot njihovih nogu, šušanj gdjekoje preplašene gušterice ili crnoga kosa. Doktor je znao kako oni ljudi više od svega poštuju čile ljude, pa niti pod starost ne htjede da ga vide kako je slab. Zato se trudio da ne ostane, ali na jednom zavoju ipak morade sjesti.

— Kako to da, kad drugi neće, barem selo ne napravi kolski put? — reče Milin. — Mogli smo se dovesti kao ljudi, a ne ovako poput koza!

Obrad se osmjehnu i prozbori lagano kao da poučava dijete:

— Gospodine, bi li ti držao vrata od svoje kuće i danju i noću širom otvorena? Ne bi! A selo s putovima isto je što kuća koja se ne može zatvoriti... Starci pričaju kako su nekad Vrancuzi, s one druge strane, probili cestu čak u selo, no čim odoše, naši su je ljudi raskopali i zatrpali kamenjem... Da napravimo putove, Bog zna kakvi bi sve ljudi u nas dolazili, a nikakav lacmanin ne dođe za dobro!

Milinu se učini kako je suvišno prigovarati, pa se šuteći zaputi dalje uz strminu, ali Obrad korači preda nj kao da će mu time olakšati hod.

Idu oni tako, dugo idu, te ljekar, okolišajući, poče zapitkivati o daljinama u tome pustom kraju. Ali ne mogaše doznati ništa pouzdano, jer momče nije spominjalo časove ni kilometre: »Pô dana hoda... Mogao bi dobaciti iz puške... Možeš dozvati... Dok bi ispušio lulu duvana«... i sve tako, pa ljekar ne mogaše doznati što je želio.

Zato je, srdeći se, i upitao Gavrana:

— Kad nisi bio u školi, jesi li barem u vojsci? Ti ili kogod od tvojih ukućana?

Momče ga pogleda sa sumnjom, no ipak reče:

— Mi smo kršteni u manastiru Velinu pod Vještića gorom. A onda, srećom, niko od kaluđera nije znao pisati, pa nas i ne zvalo. No sad su počeli kupiti momke u Švabin landver: od pisanije dolazi svako zlo.

Milin vidje kako se približuju vrhu brijega gdje mora počinjati selo, a tamo se nadao ravnici i svakojaku čudu ovih Ponikvara. No ipak su još dugo hodili uz brijeg, a onda se spuštali, dok prispješe na ravno.

Sad nije sunce padalo u oči, pa stari liječnik mogaše bolje vidjeti oko sebe. Mislio je ugledati kamenu pustoš, no koračajući ravnom i bijelom stazicom na sve strane vidio je guste dubrave, pa dočiće sa zemljom crnicom i ledine s obilato trave meke i sjajne kao svila. Na pašnjacima rzalo, mukalo, blejalo i meketalo mnoštvo stoke kao i na velikom sajmu. Neka momčad se umetala kamenom, druga rvala, a na većim ravninama dječaci se na konjima utrkivali. Vidje i nekoliko cura da na hrptu konja uspravljeno stoje i pjevajući vezu, a kod ovećega stada momka s oružjem da straži.

Gdjegdje ih u svojoj zabavi i ne opaziše, no kad bi vidjeli da se približuje lacmanin, stražari bi odmah naperili pušku a drugi otrčali da nađu kamen ili toljagu. No kad bi s lacmaninom prepoznali Obrada, smirili bi se: nešto malo gledali za debelim čovjekom u kudravome ruhu i nastavljali igru da postanu jaki.

Milin se vrlo začudio svemu što vidje.

— Vaše je selo uistinu bogato — reče. — No zar ovdje ima vukova ili razbojnika te su i čobani pod oružjem?

Nato se Obrad zaustavi i odgovori namršten:

— U nas nema ni otimačine ni krađe, ali ovaki adet ostade još od mletačkog zemana kad nam otimahu i šumu i stoku!

A onda, kao da je pogađao i druge misli liječnikove, završi:

— Ali i danas čuvamo se tuđe, nepoznate čeljadi, one što se po lacmanski oblače i ne govore kao mi.

Gotovo odjednom, iz male kuće do puta, oču se jaki zveket. Bijaše to viganj, i ljekar se glasno začudi što ga vidje u onakovu selu: tu dva snažna čovjeka, zavrnutih rukava, naizmjence udarala po usijanu gvožđu, pa u tamnom prostoru vrcale iskre.

— Bez vatre, gvožđa, soli i kruha ne može niko živjeti — reče Obrad i brzo dodade:

— Ni bez vode, ni sunca žaranog!

Spomenuvši sunce, pogleda na zapad gdje se k crnoj planini sklanjalo, a zatim se pokloni i nekoliko puta prekrsti. Zrake toga istoga sunca u gustoj dubravi pozlaćivale nedavnom kišom umiveno lišće, te ono poigrava na zelenilu mlade jesenske trave ljepše nego proljećem. Tu i tamo iz grmlja vlirilo neko blijedožuto i rumenkasto cvijeće koje regbi da je htjelo i sakriti se i pokazati se ljudskim očima. Starom ljekaru činilo se da nikad nije disao mirisniji uzduh što tako razveseljuje, i sjeti se zadušljivog, gustog vonja baruština uz koje su se jutros provezli. I ne znadijaše da protumači zašto se u njegovu pamćenju javiše ona izblijedjela slova nad vratima kuća uz cestu.

Ovdje, kroz golema debla hrastova, bukava i nešto manjeg jasenja, vidjele se takođe ošumljene gore, tako da se Ponikve činile golemom utvrdom u koju se može doći jedino s istoka otkuda su i oni prispjeli. Iz dubrava čulo se potcikivanje, diple i pomiješani glasovi stoke. Učestao topot i klopotanje zvonaca, te pjesma i dozivanje, jer je već sunce zalazilo. A kad je zašlo, sve šare postadoše blijede osim na nebu: ono se u taj časak prekri rumenilom i živom plaveti kao lice bezdanoga jezera što se uvalilo među crvene klisure. I Uroš i Obrad pogledaše nebo što je poklopilo selo među brdima. Na njemu još ni traga kojoj zvijezdi, no pratilac staroga liječnika ipak je tamo nešto vidio:

— Pogledaj! — reče. — Nad Bosna-kulom nešto se crno uokrug vije. Vije se, brate, i spušta na konak. Ondje su se, kaže moj djed, Kotromanovići popeli kad amo prebjegoše, a i mi s njima.

Liječnik pogleda te uistinu spazi dva orla krstaša koji se na plavetnilu neba crnili pa, jedan za drugim kružeći spuštali sve niže. Njemu se činilo da čuje i šum ovih kraljevskih ptica što oživljuju davno opustjelu gradinu.

Orlovi, kružeći sve niže, iščezoše u crnini planine i kule baš kad je putnike staza dovela na čistinu. Odavle im se ukaza tamnozeleni breščić i na njemu, u debeloj sjeni goleme planine, hrpa tamnih zgrada. Zidovi i pločati im krovovi samo gdjegdje virili među drvetima, no ipak se moglo naslućivati kako su velike i otvrdle starinom.

Na dogledu onog naselja Obrad se trgnu i odjednom zapjeva:

Grad gradila tri brata rođena...

Njegov snažni i zvonki glas jeknu među dubravama sve do planine, no odjednom zamuknu kao da se je nečeg sjetio. Duboko uzdahnu i regbi zasrami se toga uzdaha jer odmah zatim pokaza rukom na breščić i reče ponosno:

— Ono su naše kuće, dvorovi Gavranovi!

A ljekar zapita:

— Kad smo već blizu i niko ne čuje, reci mi kakav je to u vas ranjenik i kakve rane?

Obrad se namrgodi:

— Ja ne smijem ništa kazati... U kući je gospodar samo djed Bogdan: što on kaže, dobro, a što premuči... svi moramo biti kamen! Nego ti sjedni i otpočini dok ja trknem vidjeti jesu li povezani psi. Imademo ih šest, a ne zna se koji je žešći: svaki će se poklati i s najjačim vukom.

— Ali kad idem s tobom, valjda neće na me nasrnuti!

— Možda i ne bi, ali ne mogu glavom jamčiti. Ja sam te doveo i, dok si u Ponikvama, ništa ti se ne smije zla dogoditi. Bila bi to sramota ne samo za Gavranovu kuću nego i za čitavo selo!

Tek što je dogovorio, otišao je žurnim korakom prema talmnozelenoj no sada već crnoj glavici na kojoj se uzdizale njihove kuće, a Milin sjede na plosnat kamen da čeka. Gledaše prema breščiću gdje zamače Obrad, ali tamo nikakva svjetla nije bilo: samo dim iz kuće bijelio se prema crnoj planini javljajući da su čeljad budna i da na njihovu ognjištu gori. Doktor Uroš sjetio se djetinjstva i sela pod Velež-planinom. Ni tamo se vatra na ognjištima nije nikad gasila, niti kuće ikada pustjele, svagda bijaše vjernih čuvara što ljube.

Na nebu se javljale zvijezde i nad gorom mjesec, pa se je i u njih zagledao. Uistini davno ih nije vidio. U varoši gdje je nastanjen, nikome ne pada na um promatrati zvjezdano nebo, ni dubrave, livade, ni potočiće što među njima žagore, jer su im druge misli i druge brige zamaglile oči. A ljudi pod Veležom znali su koje je doba jedino po suncu i po zvijezdama.

Sjeti se i svoje porodice: dušu mu zaokupi neznana tuga, a možda od čežnje za nečim prekrasnim što je izgubio zanavijek.

Tada u onoj spokojnoj tišini oču najprije brzi korak pa oštar glas:

— Hajdemo, gospodine, djed nas čeka!

Sljedeća stranica→