Serenada (Postuma)

← Naslovnica

Serenada autor: Antun Gustav Matoš

Od Toleda pa do Avinjona,

Od Firence pa do Pampelune,

Najljepša si, srca mog madona,

Sjetna suzo moje tužne strune.

U tišini samotnog balkona

Sini ko na nebu draga Luna,

Smetni s uma dosadnog barona

Što ga ljubiš, jer je baron bluna.

Riječ ti dajem da on sada igra

Tarok u svom krugu talmi-kluba;

Sve do zore trajati će igra,

Gdje će dama padati na puba.

Nekad si me usred tihog vrta

Mazila pod nogama ko paža,

Ležao sam pokraj tvoga hrta,

K jurišu me izdala kuraža.

Sjećaš li se priče, o, Manono?

Kad ti pričah, tekle su ti suze,

Pa kad jeknu Angelusa zvono,

Ti mi kosu nježno ljubit uze...

"Grofica je hrabrog paža svoga,

Slavnog trubadura Kabestena^[1]

Voljela ko na oltaru Boga,

Mada bješe hercegova žena.

"Muž njen, ljuti neprijatelj roga

(Jer tek volu nije rog blamaža),

Namami u lov takmaca svoga

I u šumi ubi krasnog paža.

"Iščupano srce mu ispeče,

Ponudi ga kao biftek ženi

I pri stolu podmuklo joj reče:

— Je l' ti momak tečan, reci meni? —

"— Vrlo sladak, slađi nego ikad! —

Reče ljuba paža Kabestena

I niz kulu skoči, da je nikad

Muž ne skvrne osvetom kretena..."

Daj se sjeti ove priče stare,

Pa mi spusti ljestvice u svili,

Već se Amor budi iz gitare,

Pa se diže k mojoj bijeloj vili.

Samo reci, srca moga damo,

Pa ću čupat živo srce sebi,

Reci, dušo, daj mi reci samo,

Pa ću živo srce dati tebi.

To je sve što ponudit ti smije

Moja plaha, skromna serenada,

Fad je tamo, ljubavi gdje nije,

Srce, dušo, nije safalada.

U tišini samotnog balkona

Sini, dušo, kao sjajna Luna,

Smetni s uma tvojega barona

Što ga pumpaš, jer je baron bluna.

Primi mene u svoj topli stanak,

Primi me, jer ljubav nema greha,

Spusti ljestve, jer me hvata sanak,

Primi me i skuhaj malo teha.

---

1. Guillaume de Cabestaing, trubadur paž na dvoru Raymonda od Rousillona, nesrećni ljubavnik njegove nesrećne žene Margerite.

Povratak na vrh stranice.