Seljačka buna/XXXVII
| ← XXXVI | Seljačka buna — XXXVII. autor: August Šenoa |
XXXVIII → |
Na zapad od trgovišta Sevnice dižu se od Save na sjever laki, položiti brežuljci, pod gorom koju pokriva vita smrekova šuma. Pod jednim od tih humaka stoji na četiri stupa šiljast drven krov, a pod njim surovo izdjelan kip Bogorodice kojoj sedam mačeva probada srce. Po tim proplancima bila se je raširila seljačka vojska, a podno starinskog kipa sjedio je vođa Ilija Gregorić, upirući glavu u lakat, dočim se je seljak Gušetić prislanjao na stup gledajući u zemlju.
- A gdje je taj Drmačić? - progovori zlovoljno Ilija - prekjučer ga poslah u Planinu da javi Štercu moj dolazak, i nek mi poruči je l' sve spremno. Sunce je visoko, a još ga nema.
- Što nijesi poslao mene? - zapita Gušetić.
- Jer ti krv odmah zakipi, a tomu hoće se mira i razbora - odgovori vojvoda.
- Ali i poštenja - doda seljak - vjeruješ li ti potpunoma Drmačiću? Suviše je bijesan, pa je i lakom.
- Vjerujem - reći će Ilija. - Što ga je privuklo k nama? Osveta. Dok se ne osveti Tahomu, bit će nam vjeran. A poslije - i ne treba nam ga više.
- E dobro - nasmjehnu se Gušetić - tvoj je to posao, ti si vojvoda, ali pazi da te ne prevari, kao što ona hulja Nožina.
- Da, Nožina! - lupi se Ilija dlanom u čelo - ah, bio bi za njega dao desnu ruku. Primio sam ga pod krov, pobratio se s njime, a on, ubio ga bog, ne predobi Uskoka, on ih odvrati od nas, on našu braću izdade Turnu. To je zlo. Na jugu smo propali kanda nam je odsječena desna ruka. Kranjci će se preplašiti, naših polovica poginu, Uskoci su nam na putu, a Jastrebarčanima zakrčen je put. Ondje preko Save ne bude sreće. Ali, ako bog da, bit će ovdje. Odavde ćemo u štajerske gore. Tu nas čeka Šterc sa svojim svijetom. U njemu kuca srce cijeloga puka, on je podigao narod na noge. Pavao će s nama preko Sutle do Stubice, gdje nas Matija čeka. Da vidiš, Gušetiću, kako ćemo potresti svijet.
- A što tude i čekamo? - upita Gušetić - i vrijeme gubimo; čemu i čekati Drmačića, koji možebiti putem u kojoj krčmi spava. Ta imamo u našoj vojsci Štajeraca koji poznavaju put, a znaš ga i ti otprije. Dignimo se na Planinu. Među gorama sigurnija su nam leđa nego ovdje pri Savi. Dignimo se odmah! Hoćemo li, Ilija?
- Pravo govoriš - potvrdi vojvoda - ionako znamo da se je digao cijeli kraj. Idi, reci kapetanima da ćemo krenuti na put na sjever. Za malo vremena zatutnješe bubnjevi kraj Sevnice, čete se svrstiše oko vođa, zastava dignu se uvis, vojska se maknu, kličući kao stoglava zmija, i skoro je nesta među snježnim gorama štajerske obale.
Nad gorama rumeni se nebo, na zapadu gine dan sipljući posljednje rujne zrake po grdnoj pustari gorskoga snijega, kroz vito stabalje zelenih jela. Lagano vije se vojska kroz visoki snijeg strmim putem, sklizavom nizbrdicom, te se vuče poniknute glave kroz gorska sela. A gdje je svijet? Nitko ih ne čeka. Sva su vrata zatvorena, samo gdjegdje vidi se iza okna koje mrko, radoznalo lice. Nigdje čovjeka, nigdje doziva, nigdje vesela klika. Među prijateljima? Među strancima? To li pripravi seljacima Pavao Šterc? Sad su na vrhu samotnog brda. Tu stoji crkvica, oko nje šumica. Svijet je sustao, ne može dalje. Da počine. Sve časkom za časkom jači je sumrak. Čete tu i tamo već zapališe vatre. Bilo je blizu sela Podgorja. Tada od sjevera doleti na konju čovjek, seljak.
- Gdje je Ilija, vojvoda vaš? - zapita.
Povedoše ga pred glavara.
- Tko si? - reći će Ilija.
- Kapetan Skomin, čovjek za staru pravdu.
- Što nosiš?
- Zle glasove. Ako boga znate, navalite u Planinu. Ne časite časka! Bog satri vašega poslanika. Okrenuo je puk. Da ste izdajice i ovu zemlju Turčinu prodali.
- Mi? - skoči Ilija bijesan na noge.
- Vidiš li anđela svoga, Ilija? - nasmija se Gušetić.
- Dođite, Hrvati - zaklinjaše Skomin - puk nam se razbjegnu. Pavla Šterca predaše naši seljaci Nijemcima u ruke!
- Pavla! - zajeca Ilija - naprijed, djeco! U Planinu! Da spasimo Pavla. Propali smo drukče. Oh, prokleta zmijo, što sam te grijao! U jedan hip dignu se vojska. Još bijaše tamna noć kad se kod Planine dočula buka. Puk se preplaši. S daleka, vidiš, spuštale se niz bijele brdine cijele hrpe Hrvata, te se primiču mjestu noseći za luč plamteće smrekove grane. Zabijeli dan. Pod tvrdi grad poleti Ilija sa četrdeset konjanika. Nek upravitelj Siebenreicher izda zasužnjenog Pavla. Ali iza tvrdnih zidina nasmija se Nijemac:
- Tražite vašega Pavla na celjskom gradu, kamo ga sinoć pod stražom poslah.
Prokletstvo! Nijemci oteše Pavla, oteše puku srce! Nema već spasa! Mrko ih gledaju štajerski seljaci.
- Naprijed, braćo! - kriknu zdvojno suzna oka Ilija - na Pilštajn, na Klanjec u Hrvatsku, da nas Nijemci ne otkinu od Gupca. Naprijed, jerbo od Celja ide gospodska vojska.
- A što je gospodsko, palite! - doviknu im Gušetić.
Sad plamte baklje! Nijesu to jelove grane. Gospodski majuri, hambari, gospodske klijeti gore živim plamenom i svijetle hrvatskoj vojsci od Planine do Kozja, od Kozja do Pilštajna i dalje niz Sutlu prema Svetomu Petru. Eno Sutle međ snijegom, eno hrvatskih gora.
- Naprijed, djeco! - škripaše Ilija, leteći na konju - Gubec nas čeka, ovdje u tuđem kraju nema nam spasa. Eno hrvatske zemlje!
Vođa leti, bodri, sokoli, i jedva dišući vere se vojska kroz duboki snijeg. Od umora padaju ljudi. Nitko ne pita za njih. Ubit će ih zima, poklati će Nijemci, pojesti gavrani. Zaostaše velike puške od brda, od snijega. - Naprijed, eno Hrvatske! - viče vođa, viče mu drug Gušetić. Sad su nedaleko od Svetoga Petra, blizu međe. Tu stoji dolina među brdima, u nju spusti se zmrznuta vojska. Nijema je, zlovoljna, ropta i mumlja. Ali Ilija blaži, miti, tješi. Samo časak, pa eto Hrvatske. Samo ono brdo prevalimo, gdje je ušće u dolini. Sad grne svijet uzbrdo prema ušću. Ali gle, ondje nešta sinu u gorskom klancu. Ne sijevnuše li mačevi? Ne ori li se trublja? Da, da! Strijela ih ubila! To je vojska kapetana Đure Schrattenbacha, to su celjski oklopnici. Mužadija se prenu, zastrepi.
Prekasno. Uz trubljaj i bijesnu viku grunu gvozdena sila niz brdo proti gladnim, jadnim seljacima i obara sve kao grom. I eno ondje s leđa drugih đavola. Grof Dietrichstein vodi silnu plaćenu četu na konju na iznemogli puk. Sad plaćenici spustiše koplje, i željezno jato zabada ražnje urličući u seljačko srce. Odasvud vrazi. U klupko zbijen je puk. Nema konja, nema topova, gladan je, žedan je, izda ga snaga.
- U ime boga, eno hrvatskih gora - ori se nadaleko Ilijin glas, i Šantalić diže visoko svetu zastavu krsta. Očajno upre se puk, očajno dižu se jošte jednom iznemogle ruke, i puška planu, i sablja siječe, kosa kosi plaćenu vojsku. Lupa, treska, jauk, zveket potrese zrak. Ha! gle, prva četa se probi, Ilijina četa, sad će druga - navali, uzmaknu i opet navali - ah, ne može, ne može dalje! Stisnuti su sada u klupko. Schrattenbach siječe i bije, Dietrichstein bode i razi. Visoko se dižu na konjima gvozdeni ljudi, s visoka tuku pješake gole i gladne. Vuci, vuci kolju zgrnuto stado, jer kratka je sablja, slaba je kosa, prazna je puška. Nikud, nikud, a vođa? Nema ga nigdje! I baciše puške i sablje, baciše kose i mlate, bježe, bježe! Kamo? Nigdje spasa, nigdje oduška. Krika i jauk napuni dol, krv omasti snijeg, široko i daleko hara smrt! Nema već Ilijine vojske, nego puno polje mrtvaca i petsto jadnih robova koje u velikom slavlju vodi kapetan Đuro Schrattenbach u Celje uz zaglušnu riku trubalja, pod zelenom zastavom štajerske zemlje.
Dolje uz Sutlu bježe o mjesečini dva čovjeka, dva hrvatska seljaka pod oružjem, Gregorić i Gušetić. Probiše se, bježe gazeći duboki snijeg. Konji im padoše. Gušetić klonu u snijeg na panj.
- Ne mogu dalje, ne mogu.
- Samo časak, samo časak - šaptaše Ilija. - Eto ti sela, ne vidiš li luči? Saberi se! Neću da me živa uhvate.
- Ne mogu.
- Kukavice! A ja? Rana me peče na desnoj ruci, poludio bih, ali ajd'mo dalje. Diži se!
Gušetić se pridignu, i lagano povlačeći se kroz snijeg dođoše oba do prve kuće kraj crkve.
- Tu stanimo - reče Ilija - to je župni dvor.
- Šta ćemo tu? Utući će nas. Počinimo negdje u sijenu, a onda preko Sutle u Hrvatsku. Brodara poznajem.
- Neću - odvrati Ilija - ja moram u Pišec, još jednom da vidim ženu i djecu.
- Ludo! Kako?
- Čekaj! - šapnu vojvoda i lupi sabljom na vrata. Na prozoru pojavi se župnik.
- Starče! - viknu Ilija - otvori nam staju, daj konje.
- Tko ste?
- Dobri ljudi u nevolji.
- Idite bez traga - odvrati župnik - vi ste razbojnici.
- Pope! daj konje! - viknu Ilija - ili planut će koliba. Nijesam poganin, ali Nijemci nas tjeraju. Daj nam konje, hrvatski smo križari. Tako mi boga, vratit ćemo ti konje.
Dršćući siđe starac pred vrata i, predav Iliji ključ, reče:
- Eno staje! Uzmite!
- Hvala ti, pope! - odvrnu Ilija - za šest dana imat ćeš konje. Hvala ti! Spasio si dvama poštenjacima glavu.
Visoko je stajao mjesec na nebu gledajući kako lete zimskom noću dva čovjeka uz Sutlu.