Seljačka buna/XXXI

← XXX

Seljačka buna — XXXI.
autor: August Šenoa

Pokladna je noć godine 1573. Zvijezde trepere kao dragulji na čistom nebu, gorom i dolom ljeska se o noćnom svjetlu debeli snijeg, bljeska inje na suhom granju, ledene svijeće pod slamnatom strehom seoskih koliba na kojima se žare malena okanca poput crvenih očiju, a nad krovom vije se veselo bijeli dim. U brdovačkoj krčmi plamte luči, ciliču male, mrmljaju velike gusle, pijući, skačući, jujuče svijet. I u župnom dvoru gori svijeća. Pred župnikom kleči seljak Ilija Gregorić. Ispovjedio je svoje grijehe, moli za blagoslov.

- Oče duhovni - reče - očistili ste me grijeha, ženu i djecu otpravih Osvaldu u Pišec; ondje su sigurni. Slobodan sam i jak. Sad neka osvane pravda. Blagoslovite me.

- Blagoslovio te Bog - odvrati suznim okom starac. - Gospodin, sudac i pravedni Bog neka vam utre put. Budite pravedni ko što je i on. Idi, sinko, u miru, i anđeli te uzeli pod svoje krilo. Bog zna hoće li te moje stare oči opeta vidjeti, ali pratit će te duša moja i molitva. Zbogom!

Nedaleko od župnikova dvora sasta se Ilija sa visokim čovjekom.

- Ilija - reče stranac - dođoh od Gupca, dovedoh ti četrdeset ljudi pod dobrim puškama.

- Dobro. Postavi ljude za krčmu, a na znak nahrupi. Je li Gubec pripravio sve?

- U ovaj čas će se dići.

- Dakle pazi - završi Ilija i pođe prema krčmi.

U bijelom dimu miješala se pijući seljačka svjetina. Žar luči igrao je veselo nad glavama seljaka. Gusle ciliču u kutu, vino teče da je veselje, a sred sobe vitla se mahnito kolo. Za stolom naproti vratima sjedi Gušetić, Nožina i Bistrić. Zadovoljan bulji Gušetić u kolo i pije, nijem gleda Nožina preda se, a fiškal Drmačić vije se jujučući u veselom kolu. Veseo narod! Sretan narod! Ne boli ga ništa. Tad uniđe Ilija Gregorić. Na kučmi trepti mu pijetlovo pero, niz ramena visi mu dugačka bunda.

- Živio Ilija! - zagrmi razigrani svijet. - Živio i zdrav bio na vesele poklade!

- Veselite se, braćo - nasmjehnu se ozbiljno seljak sjednuv do Nožine.

I opet zagude gusle i zveknu čaše, a kolo leti i leti ko da ga jario bijes.

- Juju! Skoč', djevojko! - zakriješti fiškal poskakujući kao jarac - ni Lucifer nema u paklu ljepše maškarade.

Na vrata uleti djevojka i šapnu kroz strah:

- Sa Susjeda idu!

Svijet se prenu, kolo stade, gusle zašute. U sobu stupi Petar Bošnjak sa četiri oružana druga.

- Dobar večer, ljudi! - reče milostivo - na ded'te! Vesel'te se! To je pravo! Krčmaru, tri vrča vina! Nek se pije dok je duše.

Seljaci mučali mukom. Tada zape Petrovo oko o fiškalu koji je poput mačka piljio u Tahova slugu.

- Oj - nasmija se Petar - koja je tebe voda doplahnula, isprebijana huljo? Jesi li zaboravio da ovuda vješala rastu?

- Dođoh, Petre - reče fiškal zlorado staviv se pred Bošnjaka - da tebi i tvomu gospodaru javim da su mi rebra zacijelila, i da batina dva kraja ima, a konopac ne pita je li čiji vrat kmetski ili velikaški.

- Šta, huljo - skoči Bošnjak jarostan - ti huliš moga gospodara! Ljudi - okrenu se drugovima - vežite psa!

Drmačić uzmaknu, oružnici koraknuše, svjetina skoči mrmljajući na noge, Bošnjak zazvižnu, i deset oružanih slugu navali u sobu.

- Vežite psa - kriknu Bošnjak - a vi, kmetske hulje, ni da ste makle s mjesta!

Ali u taj par dignu se na noge Ilija, razgaliv prsa na kojima se je vidio bijeli krst od platna, podiže vrč i zagrmi gromovitim glasom:

- Hora je, braćo! Za slobodu i pravicu našu diže se kuka i motika! Seljak je svoj gospodar, nek padne Tahi! Na noge!

- Na noge! - zaurla svijet, i u jedan mah zabljesnuše u svačijim rukama sablje i puške. Bošnjak problijedi.

- Vežite me! - zagrohota Drmačić.

- Na noge! U ime boga! - viknu Nožina izbaciv kroz prozor pušku. U tinji čas provali četrdesetak seljaka pod puškom u sobu, u tinji čas ležahu Tahovi sluge svezani na tlima. Puška za puškom grmi, crkveno zvono udara jače i jače, a s daljine ozivlju se druge puške, druga zvona, a širom cijeloga kraja vrvi pod oružjem narod, širom cijeloga kraja grmi kroz pokladnu noć gromoviti usklik: - U ime boga diže se kuka i motika za staru pravdu!