Seljačka buna/XXVIII
| ← XXVII | Seljačka buna — XXVIII. autor: August Šenoa |
XXIX → |
Kraj prozora mokričkoga grada sjedi Sofija Heningovica. Silno je propala. Ispod bljedila nježnog joj lica proviruju modraste žilice. Kasa joj pada neuredno niz ramena, a mutne oči gledaju u zemlju, samo kadšto se podignu, omjere divnu krajinu koja se pod njima prostire, i svrnu na istok. Tad primakne se mala ručica k srcu, na dugoj trepavici mine suza, a blijede usne stisnu se jače. Gospoja Uršula došla je sa Sofijom da se mlada oporavi, jer ju je vijest o strašnoj smrti Milićevoj ranila bila u srce. Nu za majkom i sestrom dođe i gospođa Konjska da dotjera kraju svoj mudri naum. Po cijele dane sjedi Sofija i gleda mučeći preda se, a za dugih noći kvasi svoje uzglavlje vrelim suzama. Samo kadšto sađe sa sestrom Martom u perivoj da ublaži jade svoje među miloduhom šumskoga zelenila.
U sobi je i Uršula i gospoja Anka.
- Mila kćerko - progovori majka pogladiv rukom čelo tužne kćeri - poslušaj me. Imam ti reći riječ, velevažnu riječ. Ti si dobra i poslušna, i nadam se da ćeš se pokoriti majčinoj volji.
- Govorite, majko - odvrati djevojka tiha gladeći rukom skute svoje glatke haljine.
- Dok je i mrvice nade bilo - nastavi majka - da će se tvoj nesuđeni zaručnik povratiti, čekala sam mirno ne hoteći dirnuti u tvoje srce premda je u meni odavna klonulo bilo svako ufanje. Spomenuh ti jednom da bi trebalo pomisliti na drugu udaju, ali ti se razljuti, i ja zašutjeh. Danas je drukčije, danas znamo da nesretnog mladića crna zemlja krije, a mrtvi ne vraćaju se iz groba. Gospoja Uršula zašuti časak. Sofiji dizahu se prsa jače i djevica udari u jecanje. Zakratko poče Uršula snova:
- Dosta si se naplakala mlada za pokojnog si ljubavnika.
- Za vječnog si ljubavnika - zajeca Sofija.
- Dobro, za vječnog! Ti znaš da je dobar i blage ćudi bio, ti nećeš, znam, za života drugoga ljubiti - - -
- Nikad - zastenja djevojka.
- Ali da nam tvoj miljenik, koji s neba na nas gleda, govoriti može, rekao bi ti: "Poslušaj majku!"
- A šta tražite od mene? - razvali djevojka oči.
- Da svoju vječnu ljubav - progovori gospoja Konjska, koja je dosele šuteći za Sofijinom stolicom stajala - staviš na žrtvenik, uzvišen, blagoslovan.
- Ne razumijem.
- Da se udaš - reče blago Anka.
- Za koga? - upita djevojka hrlo.
- Za Gabrijela Taha - odvrati gospoja Uršula mirno.
- Za Ga - - za sina krvnika i zlotvora? - sunu Sofija uvis problijedivši na smrt - jeste li s uma sišle?
- Da, za Tahova sina - reče Anka odrješito.
- Pa ja da budem ropkinjom neznana, neljubljena čovjeka čiji je otac krvni neprijatelj moga plemena?
- Da - reče Anka.
- Nikad! Nikad! - mahnu Sofija rukom.
- A znaš li ti, sestro - zapita Anka - koliko je suznih noći tvoja majka probdjela radi Tahova silništva?
- Znam.
- A znaš li ti, sestro, koliko je jadni puk pretrpio muka od Tahova bijesa, koliko si ti teških suza za nj prolila?
- Znam.
- A hoćeš li da ti se majka opet veselo smiješi mirujući na svom imanju i vladanju?
- Hoću, tako mi duše!
- Hoćeš li da se skine krvnička kletva sa šije izmučenog puka, da tvoje suze presahnu, da te blagoslove tisuće majka, žena, djece i staraca? Hoćeš li, Sofijo?
- Hoću, ali kako - - - odvrati u čudu djevojka.
- A ti pođi za Gabrijela Taha, jer ako pođeš, odselit će se stari krvnik iz ovog kraja, povratit će se tvojoj majci imanje, i kod nje prebivat ćeš ti sa svojim mužem. O tvojoj žrtvi visi naš spas.
Šuteći, silovito dišući stajaše Sofija poniknute glave sred sobe.
- Ti oklijevaš? Ne vjeruješ? - zaskoči je Anka. - Dobro. Čut ćeš. - Hrlo otvori gospoja Konjska vrata obližnje sobe. - Uđite, gospodo! - viknu.
U sobu uniđoše Stjepko Gregorijanec i Gašpar Alapić.
- Tko vas šalje, plemeniti gospodine? - zapita Anka.
- Franjo Tahi - odvrati grbavac.
- A u kakvom poslu?
- Da javim gospoji Uršuli da će joj Tahi povratiti uz odštetu sve imanje i odseliti se iz ovoga kraja, ako gospođica Sofija Heningovica pođe za gospodičića Gabrijela Taha.
- Jesi li čula, sestro - reče Anka - oklijevaš li jošte?
- Sofijo, prioni! Za majku! - doda Stjepko.
- Sofijo! Kćeri moja! - zavapi Uršula, uhvativ djevojku za ruku - zar ne ljubiš majke?
Djevojka pritisnu rukama srce. Gledajući u zemlju, zavrti glavom i raskriliv ruke provali u glasan, zdvojan plač:
- Da, da, da! Srce ste mi ranili, evo na, zgazite ga! Poći ću za krvnikova sina, žrtvovati se za jadni narod! Uzmite me! Ubijte me! Poći ću - ali sad me pustite, pustite - i djevojka poleti zdvojno prema vratima. Tu se sukobi s Martom.
- Marto! Sestro! Dušo! Povedi me sobom, na zrak, povedi za rane božje - poludjet ću!
Sestre siđoše u perivoj. Kroz suze, kroz uzdahe, kroz plač i bol reče mladica sve svojoj sestri, a uz Sofijine potekoše i Martine suze. I dođoše do mjesta pred sjenicom gdje mladica prvi put stisnu mladićevu ruku, gdje joj cvatnu na usnama prvi posmijeh ljubavi. Uzdahnuv iz duše nagnu Sofija glavu na Martine grudi i reče:
- Pri kraju bijaše tada dan, a i sad se pomalo mrači. Tu stajah ja, a ondje on. Cvijeće je cvalo, ptice su pjevale, nad nama smiješilo se plavetno nebo. Govorio mi je, svaka mu riječ bijaše mojemu srcu što kapljica rose rumenoj ruži. I stisnu mi ruku. Oh, tada se razgali preda mnom nebo. Sad? Sad se muti nebo, sad vene cvijeće; tu stojim ja, zmije mi jedu srce, prodana sam, zgažena žrtva, a - on? Oh, sestro! - zajeca Sofija baciv se na Martine grudi - njega već nikad vidjeti neću - nikada. - I Marta uhvati objema rukama sestrinu glavu, poljubi je, i krupne suze padahu poput rose na zlatne pramove Sofijine.
- Razberi se - šapnu Marta ujedanput - čuj, konjska kopita primiču se ovamo. - Sofija krenu glavom.
- Zađimo na grad - reče djevojka.
- Gle - odvrati Marta - tri konjanika silaze s konja. Vojnici, šta li. Sad idu amo. Uklonimo se.
Brzim korakom pohitiše sestre u grad u Uršulinu sobu, gdje su gospodin Alapić, stara Heningova, Anka i Stjepko vijećali o ženidbenom ugovoru.
- Stjepko! - reče Marta ušav - nekakvi ljudi vojnici dolaze amo.
- Kakvi vojnici - -? zapita Stjepko, ali jedva bje gospodar riječi ove dorekao, pojaviše se na vratima tri bradata oružana čovjeka, od kojih je jedan odjeven bio na uskočku. Svi domaći dignu se od čuda.
- Hvaljen Isus! - progovori prvi od došljaka, blijed, lijep čovjek dršćućim glasom.
Sofija trznu se. Munja je, reć bi, dirnu. Poskoči korak, rastvori oči, krvi joj udari u lica i poče glavinjati, drhtati kao šiba. - Tko ste? upita oštro Stjepko.
- Tomo Milić - odvrati stranac.
Svi se stvoriše kamenom.
- Milić! Ti - ti - kliknu Sofija kano spašena duša - da, da, ti - ti - ti, oh, dragane moj, oh, raju moj! - I djevojka poleti prema došljaku, sklopi ruke oko njegove šije, spusti glavu na junačka prsa, a on savi desnicu oko djevojke i poljubiv je u čelo reče svečano:
- Gospo Uršulo! Tomo Milić dovede Đuru Mogaića, Tomo Milić ovrši vaš zavjet, Sofija je njegova.
- Oh, da, da, tvoja - plakaše djevojka od radosti, privinuv se jače njegovu srcu - nema te sile da me otkine od srca tvoga. Ded - nastavi uhvativ ga objema rukama za glavu - da vidim jesi li ti? Oh, jesi, jesi, moj jedini, moj ljubljeni - i poljubi ga plačući u oba oka.
- Da ste zdravo, gospodine Miliću - pozdravi ga Uršula hladno. - Kako se vrlo promijeniste, ne prepoznah vas u prvi mah. Da, Sofija je vaša po mojoj zakletvi. Vi je zaslužiste. Ali očevici rekoše da ste u Banjoj Luci poginuli, je l' Anko? - okrenu se Uršula oštro prema kćeri - a sad vidim da su ti očevici lagali, je l' Anko?
- Jesu - dahnu Anka problijediv na smrt.
- Lagali, plemenita gospojo, da mi otmu ovo blago komu žrtvovah sav svoj život, ali milost božja i junaštvo ovog poštenog Uskoka pokvari im crni račun. Kad me otpremiste za mladim Mogaićem, uđoh mu u trag, i da ga otkupim. Ali nevjera turska zasužnji i mene. Robovao sam, pogibao sam - oh - dugo, dugo vremena; čega se čovjek na ovom svijetu napatiti može, sve sam pretrpio. Dan za danom, godina za godinom uminu, a nama odnikle spasa. Jednom reče mi fratar da se je za mene opitao čovjek iz mojega kraja, ali da ga je odmah i nestalo. Zakopan si, proklet si do groba, mišljah. Jednog jutra - ima tomu mjesec dana - preda mi fratar pisamce; uzeh čitati, začudih se. Buduće noći da budemo spremni ja i Mogaić, pomoć da je blizu. Zanoći. Bijaše mi tijesno. Svi usnuše, samo nas dvojica bdismo. Najednom oko ponoći zaori krik: "Gori! Pomozite!", i u hip buknu čardak našeg gospodara bega plamenom. Uto puče puška. Turci se jedva razabraše, ali nahrupi iz kriša đavolska četa - deset Uskoka sijekući Turke i zovući nas glasno imenom. Prikučismo se k njima, i dok se Turci branjahu od vatre, umakosmo sretno u goru i - šta da vam mnogo nabrajam - tako dođosmo amo. A evo, taj je junak, Marko Nožina, vodio uskočku četu.
Mramorkom šućahu svi, nikomu ne dade se riječ iz grla.
- A gdje je gospodin Ambroz? - upita Tomo.
- Umro - odvrati poniknute glave Stjepko.
- Umro! Oh i to! - zajeca junak udariv se dlanom u čelo - krute li sudbine, koja miješa u čašu radosti gorku kaplju pelina. Oh, oče moj, dobrotvore moj, zašto ne mogu i tebe grliti?
- Mjesto oca očekuje vas sin i njegova žena - reče Marta od srca, pruživ mu ruku - počinite, gospodine Miliću. Vi ste našim gostom, a i vi, vrijedni ljudi, dok vas je gođer volja.
- Hvala, gospojo - pokloni se Mogaić - za ovu noć primamo krov, ali sutra zorom krenut ćemo jer i nas čekaju draga srca.
U dvorištu oprosti se Alapić od gospodara, gospoje Heningovice i Konjske.
- Žao mi je od srca - reče - da zamisao banova nije urodila plodom, da se vraćam praznoruk. Bog je tako htio. Bojim se da će o tom plamenu ljubavi buknuti užasan požar. Opčuvao nas bog!
- Oh, da sam to znala - protisnu Anka - ali recite mi, gospodine Gašpare, ne primiste li zbilja mojega pisma?
- Ne primih i zato zakasnih.
- A gdje je Drmačić?
- Ne znam. Nestalo ga je. Doći će zlotvor kad bude gladan i žedan. Ali sad laku noć, plemenite gospe.
Već se je gubio u daljini topot Alapićeva konja, a još stajahu sve troje u dvorištu.
- Zlo po nas, punice gospo - namršti se Stjepko - sad nije druge, nego ljuće jariti seljake.
- Da - odobri Uršula - Miliću nerado dajem djevojku, ali moram. Za seljake pobrinite se vi. Anko! - nastavi uhvativ kćer za ruku - ti si prevarila mater, ti si lagala o Milićevoj smrti. Ti nemaš duše. Bog nas je pokarao.
Noćno svjetlo drhtaše nad gorom i dolom, nad grmom i stablom, prostirući srebrnu vilinsku koprenu ravnicom, titrajući poput alema po zavojima Save. Bijaše tiho, tihano, samo na drvetu perivoja slaže slavuj noćnu ljubavnu pjesmu. Tanko lagacko zapjeva ptica, pa brže i brže, jače i jače, da je od milja zadrhtala i gluha noć. Tako kuca sve življe i življe mlado srce na prvi usplamaj ljubavi. Do otvorena prozora sjedi i opet Sofija. Zlatna mjesečina blisiče u staklenim pločama prozora, zlatna mjesečina igra na njezinoj kosi, na blaženom joj licu, sijeva u milosnom oku. A blaženi sjaj toga oka prelijeva neizmjerno blaženstvo u oči mlada blijeda čovjeka koji je do nogu djevice sjedio. Taj čovjek bijaše Milić. Bijeli prstići Sofije zaplitahu se dršćući u vranu kosu junaka, na koju kadšto kanu sjajna djevojačka suza.
- Jutros - prihvati djevojka - umirala sam od žalosti, a sada pogibam od blaženstva. Moj Toma, moje srce i živote moj! Jesi l' to ti, jesi li? U svojim rukama držim tvoju milu glavu, da, da, tvoja je. Ne bih je dala ni za sav svijet. Oh, taj svijet bez srca, bez duše! Prevariše me, izdaše me, htjedoše udati me za drugoga. Da si mrtav, rekoše. Oh, hvala ti, bože, živ je, živ! Gotovo ne vjerujem. Daj da zatvorim oči, snivat ću da sam nesretna, da si mrtav - djevojka zatvori oči, ali ih otvori brzo - gle, reče, probudih se, ti nijesi mrtav, ti si tu, ti si moj - na vijeke moj! Sestro! - okrenu se djevojka gospoji Marti koja je podalje u mraku sjedila i mlade sretnike promatrala - sestro! Bog je ipak dobar i predobar. Od srca mu hvala za sve moje jade. Ta bih li ja danas osjećala toliko blaženstva, da tolike muke pretrpjela nijesam?
- Da, dobar je bog! - odvrati Marta - i danas dokaza krutim dušama čudotvornom moći da jošte bdije pravica nad zvijezdama.
- Govori, zbori - reče mlada zaručniku - što si pretrpio, koliko si jada prepatio rad mene, da, rad mene? Plakat ću, milo ću plakati da ti se odužim.
- Šutimo radije - šapnu junak ne skinuv oka s mladice - pusti da nijem gledam milo ti lice, da ga se nagledam za sve one godine što ga vidio nijesam. Ostavih pupolj a nađoh rascvalu ružu. Ja nijesam ništa trpio, ja sam sve zaboravio, sad tekar počeo sam živjeti jer gledam tebe, jer si moja. Skini mi se s očiju, oslijepit ću; umri, umrijet ću pogibajući za tobom, ko što blizanac za blizancem.
- Oh, navijeke ćeš vidjeti, navijeke čuti, navijeke živjeti - kliknu djevojka - gledaj one blizance na nebu, to je naša slika i prilika.
I nježno spusti djevojka glavicu na glavu mladićevu. Bajno šumila rijeka, slađe je pjevao slavuj na zelenoj grani, jače se ljeskala mjesečina na Savi, a u mraku sjeđaše Marta. Suza zatrepti u njezinu oku i tiho šapnu gospoja: - Evo! gledaj na nas, oče Ambroze, počivaj mirno. Tvoja je želja ovršena.