XLIII Seljačka buna —  XLIV.
autor: August Šenoa
XLV


Kao šareni zlatokrili leptir doprhnu proljeće u kraj. Iz mlade zelene gore proviru srebropjene žice preko mekanog maha u dol, kao stidne djevice provirivahu glavice miloduhog cvijeća u svijet, vesela jata ptica pršahu sa živice na živicu, sa grma na grm, a gorska šuma toli je živa, toli zelena, a sunčano zlato dršće od milote po vršcima starih dubova, zapliće svoje čarobne zrake u pomlađelo granje. Daleko od svijeta, podno okićke gore, stoji na brežuljku starinski drveni dvor, zavičaj plemića Milića. Po kući penje se pod krov zeleno ružino granje, a po njem plamte bez broja stoliste ruže. Na starom pocrnjelom krovu raste mah, stoji netresk koji brani kuću od strijele. Ispod strehe izvija lastavica prevrćući svoj radoznali vrat, a zlatne pčele lebde iz ulišta rojem od ruže do ruže, po starim lipama pred dvorom, po bijelom i ružičastom cvijeću voćaka koje se nižu niz brdeljak oko dvora, a dolje pod humkom stoji pod šiljastim krovom drven zdenac oko kojega se savija debeo bršljan. Sve je toli čisto i redno, toli milo i voljko, i kad pogledaš u male prozore dvorca na kojima treperi danje svjetlo, iza kojih proviruju bijele zavjese, čisto ti se duša smije, a i oni visoki jablani koji se, pozlaćeni od sunca, dižu oko imanja, kanda dršću od radosti, kanda prijazno prema dvorcu prigiblju glave. Večer je, tiha, jasna večer. Gora se plavi, nebo se rudi. Pred dvorcem sjedi na kamenoj klupi jak, pristar čovjek živih očiju, a k njemu se privinula zrela ali lijepa žena, milo gledajući u dva vita mladića koja sjeđahu na zemlji pred njom, milo gledajući u mlada, lijepa svećenika koji je poniknute glave pred njome stajao. Starac zaklopi veliku knjigu, koja mu je na koljenima stajala, i progovori svećeniku ovako:

- Sinko! Evo sam ti čitao burne prigode krvave seljačke bune. Svojom sam ih rukom zabilježio kako mi ih očiti svjedoci izjaviše, jer sam te žalosti vidio nijesam. Kad buknu nesreća, zađoh sa svojom ženom u taj gorski zakutak da si ne kaljam ruku nevinom seljačkom krvi. U toj knjizi zapisano je i ime Ilije Gregorića - tvoga oca, koji izgubi glavu. Ne plači, bio je pošten čovjek. A pročitah ti sve to istom sad jer si svoj čovjek, jer si vrijedan i uman, jer si sluga božji, da znaš kako je bilo, kako bi moralo biti. Ne plači; otkad vas troje djece Uskok u moju kuću donese, bijah vam ocem, a ova moja žena majkom. Tvoja braća su vrijedni, sretni seljaci, slobodni ljudi kojim ja poklonih kuću i zemlje kraj moga imanja. Ti si htio biti svećenik, da vas svoj vijek moliš za dušu svoga oca, svoje majke. Pravo je tako, ali nije to sve. U tvojoj desnici gori baklja istine, nad tvojom glavom lebdi sila svetoga duha, sa tvojih usana truni se slatka mana zakona ljubavi, koji nas uči da su svi ljudi braća po bogu. Oh, idi među puk iz kojeg si niko i diži ga na noge kao milosrdni samaritanac, dodirni se anđeoskim krilom njegove duše, otvori tomu zapuštenom cvijeću dušu, neka mu se miris raspline svijetom, pusti da rosa božje ljubavi, ljudske blagoće, vrline pada na srce našega puka. Ako mu je kora tvrda, ako mu grane nijesu vite, ako poraste bodljiv trn, nije od naravi takov. Tvoj je otac pao, pale su stotine drugih, ali iz njihove krvi niče novo sjeme. Već sada jenja kruta sila tiranstva, ali doći će dan, po dugim nemilim ljetima, gdje će bog popraviti što su ljudi sagriješili, gdje će seljak dizati slobodno čelo kao i plemić. Tvoj otac nasluti kroz san novo doba i htjede ga doživjeti. Prerano je bilo. Ali ti idi, pripravi taj dan plamenom molitve, silom ljubavi. Vi pako, sinci - okrenu se plemić svojim sinovima - ne zaboravite da ste ljudi, da su svi ljudi braća, pamtite da je samo onaj pravi plemić u kom bije plemenito srce, da vrlina djeda nije jaka oprati opačine unučadi. Budite blagi i dobri. Kratak je put od kolijevke do groba, samo jedan ima put dobrote za plemića i kmeta, a u raju sjedi i car i prosjak jednako za stolom božjim. Imajte duše za puk, ko što sam imao ja!

U oku mladog svećenika zatrepti suza, kleknu i poljubi starca, poljubi gospu u ruku.

- Da, kunem vam se - kliknu staviv ruku na srce - bit ću apoštolom blagoće i ljubavi, sijati u srce ljudi zlatno sjeme bratinstva, da pođu tragom Abelovim, da se ne izvrne ni bogataš ni seljak u Kaina, a zadnji dah moga života bit će molitva za sreću vašu i vašega roda.

Tad skočiše mladi plemići i zagrliše mladoga popa kroz klik:

- Zagrli i nas, blagoslovi nas, brate! - a gospi Sofiji zadrhta u oku zlatna suza.

Tiha bje večer, milo je gledalo zalazeće sunce pošteni dvorac i dobre ljude; tiho je bilo, samo miris cvijeća prhao je po svijetu. Uto graknu na blizom drvetu gavran, ali mladi plemić skoči, trgnu iza pojasa pušku, namjeri. Planu, crna ptica pade mrtva na zemlju, a kroz noćni mir samo si čuo pjesan slavuja gdje iz luga pozdravlja zlatne zvijezde na nebu.