Seljačka buna/XL

← XXXIX

Seljačka buna —  XL. autor: August Šenoa

XLI →

Početkom godine 1573. riješila se bar napol, iza gotovo deset godina, ljuta parnica koja je hrvatski narod toliko suza, toliko krvi stajala. Spora pravda, nagrđena mitom i prijateljstvom, izreče istom onda svoju riječ kad bje cijela kraljevina planula, kad se suci sami zgroziše s posljedica svoje nepravde. Istom kad je kriknuo užasni vapaj zdvojnoga srca, zgaženog bijesom Tahovim, kad je pred očima svijeta pukla grdna propast, kad se je drmao zakon i red i uvrijeđena svijest seoskog svijeta posegnula da smrvi grijeh proti naravi, povlast plemstva, napustiše plemići stranku Ferka Taha koji je sred općeg meteža, krute duše, jarosna srca, uvela tijela, navijan na muke bolešću, samovao na tvrdom Susjedu kao iznemogao vuk sred svoje jame. Žuč mu je kipjela, bio je bijesan kad je gledao s visoke kule kako se širom vidika diže plamen seljačkog gnjeva pod nebo - a još bjesniji kad mu ban dojavi kako sud ište, kako kralj pod oštrom prijetnjom nemilosti zahtijeva da se Heningovici polovica svega imanja povrati, onoj Heningovici koja je s njim bila boj na život i smrt, koja je u srce ranila oholog boljara obećav svoju kćer njegovu sinu, a udav je poslije za mala neimućna plemića. Komesari uvedoše Uršulu opet u grad Susjed. Visoko dizaše ohola udova glavu, lice i oko sijevaše joj zloradim smijehom kad je ulazila u grad iz koga je nepravda izbaci, a Tahi čučio je poniknute glave kraj svoga kamina zabuljiv se u glatki kameni pod, škripeći od jada. Dva vraga stanovahu pod jednim krovom, dvije bijesne duše u jednom paklu.

Jedanput jošte izađe Tahi pred svijet. Na osamnaestoga veljače 1573, malo dana iza Gupčeve smrti, vijećao je u Zagrebu sabor kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, i kad se je plemstvo razbučilo bilo, dovuče se najednom u zbor bjeloglav, zguren starac, žuta uvela lica, hodeći na štakama, poduprt po svom sinu, Tahi. Buka zatihnu u hip - samo mukao šapat razlijegaše se vijećem. Starac se postavi pred uzvišenu stolicu bana Draškovića, koji je gladeći bradu upirao svoje žacave oči ljuto u njega. Dignuv suhu desnicu progovori drhtavim glasom Tahi:

- Velemožni, prečasni gospodine bane! Slavni stališi i redovi kraljevine! Pred vaše lice dolazi slab, iznemogao starac, pred vas koji ste vrhovno sudište u ovoj zemlji, i traži od vas pravdu. Zavrijedio sam da me branite jer sam služio vjerno tri kralja, jer mi je ova moja ruka iznemogla mašući sabljom na obranu domovine. Prebrojte sve ljute okršaje, u svakom je tekla Tahova krv. Sad sam osušeno stablo. Ne želim nego da zadnje dane burnog života probavim mirno pod svojim krovom, da spokojno umrem. Ali vrazi ne daju. Digoše sjekiru na taj suhi, uveli panj - na mene. Ne mogu mnogo govoriti. Slab sam. Ta vi znate za što vas molim. Kad zlobne duše podjariše na me bijes zvjerskog seljaštva, uvedoše komesari na silu gospoju Uršulu Heningovu u posjed pol imanja moga, moga, velim, jer sam ga za svoj novac kupio. To je krivaca, grdna krivica. Ne bje dosta da su me oplijenili, spalili, oglobili, da mi je glavi prijetila smrt. Još da se s njima dijelim. To je krivica, velju - zavrti starac jarosno glavom - ja ne poznajem komesara, ja priznajem samo vaše sudište. Budite pravedni, vratite mi moje. Ja prosvjedujem proti sili, makar kraljeva bila! - I starac, podignuv glavu, pogleda mutnim očima bana.

- Gospodo slavna! - planu gnjevno Stjepko Gregorijanec, koji je dosele poniknute glave u kutu sjedio, skočiv na noge - gospodo slavna! Prosvjedovati moram ja za svoju punicu, gospoju Heningovu. Šta? Dotle li dođe? Zar sud i zakon ništa ne vrijedi u ovoj zemlji? Zar je razbojniku slobodno otimati tuđe? Nije li dosta bilo krvi i bijede? Da je bude više? Sud izreče pravo, zapovjedi kralj, ovršiše komesari. Tko se smije dići na kralja? Imanje Susjed i Stubica djedovina je Heningova roda, a strana kukavica uvuče se u mirno gnijezdo, ote ga razbojski. Gnjavio je i davio je nemilo kraj da se je vapaj čuo do boga. Vi bijaste svjedoci krvavih zgoda, vi znate da je seljački bijes prijetio satrt prava svoga plemstva. A tko je tomu kriv, tko? Tahi! Da, on! I sad kad je u domaćem boju toliko propalo duša, kad je pol naše zemlje krvava pustinja, sad gdje se je drijemna pravda iza toliko nesreća probudila, sad traži istočnik svega zla svoje pravo. Gdje je tomu čovjeku duša? Gdje mu je lice? Sramote! Grehote! On ne priznaje komesara sad gdje učiniše pravo, ali ih je priznavao kad učiniše krivo, kad mu predaše proti pravu cijelo imanje. I smije doći na taj posvećeni prag? I smije stati pred bana? Gdje mu je poštenje?

- Stani - viknu dršćući Tahi dignuv oči poput tigra i izbijeliv zube - zauzdaj otrovni žalac svog jezika. Tko pobuni seljake, tko ih podmiti? Ti! Ne govorim tebi, govorim cijelomu plemstvu za svoje pravo što ga kralj potvrdi svojom rukom. A ti popravi radije što si zgriješio, povrati bratu si Baltazaru djedovinu koju si slabiću ukrao, da, ukrao, ti, njegov brat, njegov skrbnik.

- Laže Tahi, laže - bješnjaše Stjepko dižući pesti - ja sam imanje medvedsko založio da popravim naš imetak - -

Gospodo - viknu Tahi - ja prosvjedujem proti sili, dajte mi pravo! Dajte!

Starac okruži okom cijeli zbor, koji je šuteći slušao svađu bijesne te dvojice.

- Pravo mi dajte! - škripaše starac.

Ali ono plemstvo koje nekad mahnito klikovaše na jedan Tahov mig, ono plemstvo komu Tahi bijaše nekad vladar i bog, ono plemstvo šućaše mramorkom. Mraz oprži starčevu dušu, i glava mu kloni. Tada će ban:

- Gospodine Tahi! Kralj i sud rekoše svoju, i tako će biti. Još velju vam što mi poručuje kralj. Heningova neka vam vrati novce koje dadoste Batoru, a vi ostavite Susjed, to je kraljev savjet i moj!

- Nikad! - kriknu Tahi i kao munjom dirnut osovi glavu - nikad, ma rekao i kralj. Na Susjedu ću umrijeti, jeste li čuli? Ajd'mo, sinko, ajd'mo. Tu nema života, nema pravde. Ajd'mo da ih ne vidim, te otrovne zmije.

Poduprijev se na sina, odvuče se Tahi iz nijemog zbora, ali kad dođe na vrata, zaori iz puste šutnje ko iz groba glas gospodina Vurnovića:

- To za Ambroza Gregorijanca! - Ko da ga je ujela guja, potrese se Tahi i klonu u naručje svojega sina.