XVIII Seljačka buna —  XIX.
autor: August Šenoa
XX


Lijepo je ljeto, krajina mirna, mirna ko u grobu. Rasplinula se krv mučenika pred stubičkom crkvom, poslanici seljački vratiše se od kraljeva dvora gdje im se reklo da će kruna odrediti što potrebno bude. Seljaci se skutriše, šute, jedva dišu. Tahi je gospodar. Tahi je silan. Čudni su to dani na Susjedu gradu. Gospoju Jelenu gotovo ispiše guje. Na svojoj postelji pod slikom Arlandove Dore previja se bolna. Lica joj gore od samrtne vrućice, prevraća oči, stišće zube da joj duša ne utekne, da se osveti nevjernomu mužu. Sve je doznala, sve. Smrt je prikiva na ložnici, ledeni samrtni znoj navire joj na blijedo čelo, a Tahi grije se na bujnoj grudi mlade bludnice. Oh, živjeti! živjeti! uzdisaše Jelena. Badava! Smrt je vuče u grob, ljubomor je zaustavlja pred grobom. Zdvojno se previja, moli, kune, plače, uzdiše: Živjeti! Živjeti! Ali mari Tahi! Drašković mu se prijazno nasmiješi, Bator ga štiti, car je daleko, nebo visoko. Smije se Tahi i pije; smije se kad ga, mahnita starca, u navorano lice ljubi lijepa grešnica: smije se kad seljak na vješalima dršće. Sinja mjesečina trepti kroz otvoreni prozor. Ej, mjeseče! Vidiš li bijelu, punu ruku kastelanice? Poput zmije savija se oko starčeve šije. Ej! Kako ga grli, kako ga ljubi, kako crna raspuštena kosa pada na snijeg starčeve glave, kako se usna sabire, kako oko od strasti umire, kako dah žeže i pali. A starac, počivajući na kastelaničinim grudima, udari u grohot i pokaže prstom kroz prozor na brežuljak.

- Vidiš li, dušice - kriknu - eno, na mjesečini ziba nešto o drvetu. To je seljačko pseto. Reče ti da si bludnica. Sad visi. Ha, ha, ha! Gle! Oblijeću ga gavrani! U zdravlje vaše, crni drugovi! - zaviknu Tahi, skoči i iskapi vrč vina. Pa grli, ljubi, ljubi, i grešnica jujuška, i gavrani grakću! - - - Sinja mjesečina dršće na licu gospoje Jelene, na Dorinoj slici. I pridignu se gospa i zinuv obrati blijedo lice prema mjesecu. Čuj Jeleno! Čuj! Gavrani grakću! Smrt ide, smrt! A Tahi? Gdje je on? - Ljubi! - Strahote! - Tahi ljubi - Jelena umire.

U grad dojuri na konju stranac iz Zagreba.

- Gdje je gospodar? - zapita sluge.

- Ne znam - odgovori Petar Bošnjak, koji je pod vrata izišao bio.

- Hm, valjda se igra kastelana Lolića - nasmiješi se potiho Drmačić, koji se dotle s Petrom kockao bio.

- Povedite me smjesta k njemu! U kraljevo ime! - reče stranac.

Petar zapali luč. Povede stranca do kastelanova stana i kucnu na vrata. Pred njega izleti Tahi.

- Koji me drznik buni u to kasno doba noći? - zavika Tahi gnjevno omjeriv stranca.

- Homo regius! - odvrati stranac. - Jeste li vi velemožni Franjo Tahi, vrhovni konjušnik kralja?

- Jesam - reče Tahi u čudu.

- Pa evo vam pisma pod velikim pečatom od kraljevskog odvjetnika Blaža Hazafyja.

- Od kraljevskog odvjetnika? Šta će od mene?

- Čitajte sami! Zbogom! - reče stranac i ode.

Tahi istrgnu slugi luč, vrati se hrlo u sobu, razmota pismo, stade čitati, blijediti, drhtati.

- Za ime božje, šta je? - vrisnu Lolićka.

- Šta? - zakipi Tahi - vidiš li onog na vješalima? Taj me je optužio. Seljak me tuži. Čuješ li, gavrane? Moju glavu traže - moju glavu!

- Jeste li s uma sišli, gospodaru? - prestravi se Lolićka.

- Ja? - nasmija se starac grohotom. - Ja sam zdrav i zdrave pameti. Kralj me zove pred sud gdje se sudi krv za krv. Oh! Iz zasjede šaljete vi svoje gromove, kukavni bozi! Napolje! Evo me! Vaša cvrljiva pravda odbit će se od moje duše, kao što turska taneta od mojih gvozdenih prsi!

Hrlim korakom pohiti Tahi u gornje stanove. Na pragu dočeka ga sluga blijed, prestravljen.

- Je l' se mladi gospodin Gavro povratio iz Zagreba? - zapita gospodar mrko

- Nije, milosti - odvrnu sluga - ali gospa - - -

- Pusti me, idi - mahnu Tahi rukom. Nehotice krenu Tahi put ložnice svoje žene. Na prozor prodiraše mjesečina. Tahi ustavi se na pragu. Jelena se trznu, sunu uvis i isceri sumrtvo lice na muža. A on protrnu, poniknu. Jelena izvali grozničave oči na Taha, skinu vjenčani prsten s ruke i zakriještiv: - Proklet bio, bludniče! Zadavila te Arlandova Dora! - baci ga mužu pred noge.

Prsten zazvoni na kamenom podu, žena uhvati se objema rukama za prsa, zahripi, zinu, dahnu i pade mrtva natraške. Zazebe ga. Čudno svjetlo igraše na mrtvom licu, oko Dorine slike; - i Arlandovica kanda se pakosno smije, a vani graktahu gavrani: "Krv za krv! Krv za krv!"




Sva kraljevina zapanji se od čuda; Tahi, taj silni, svemožni Tahi, bje pozvan radi zločinstva pred kraljevski sud. Namjesnik kraljevskog nadzornika Mihajlo Merey pozva pismom kaptol stolne crkve zagrebačke da otpremi svoga kanonika pro testimonio fide digno i neka izabere kraljeva čovjeka da se istraže sva zločinstva, razbojstva, umorstva, sva nasilja što ih počini gospodin Franjo Tahi, vrhovni konjušnik kralja. A kaptol, pokoriv se kraljevoj zapovijedi, odabra za kraljeva čovjeka podžupana Gašpara Druškovića od Druškovca i doda mu druga svoga, kanonika Franju Filipovića, da otkriju kraljevoj svjetlosti sve opačine tirana. Velikaši se uzbuniše, manje plemstvo smijaše se potajno, seljaci uzdahnuše, ban Drašković slegnu ramenima, sav se je svijet čudio da još na svijetu pravde ima, ali sred toga sveopćeg čuda reče Fran Frankopan banu drugu Draškoviću:

- Vi se čudite, reverendissime collega, odakle taj nenadni grom. Dobro! Čujte me! Vi hoćete Taha zasad čuvati radi politike premda znam da su vam njegova zlodjela dodijala. Ele, pravo je pravo, a krivo je prokleto. To je moja politika! Ja sam mu potkurio kod dvora - tomu susjedskomu vuku. Znam sve što je počinio. Upravitelj Grdak je valjan čovjek, pa kad mi je stao nabrajati Tahove grozote, uskipjela je u meni krv. Vidio sam na svoje oči kako Turčin zemlju hara, narod satire, ali vjerujte mi da nekršteni pogani nijesu gori od Taha. Pa kako da brani puk zajedno s nama ovu domovinu našu kad vidi kako ga nevolja ubija pod pravdom kršćanske gospode; kako da puk ne poželi bez krvi doći pod Turčina kad zna da ga ondje ne čeka gore ropstvo. Ja sam vojnik, iskren, moja duša ne podnosi toga tiranstva, zato sklonuh kralja po svojim prijateljima da odredi istragu.

- Eh, poglaviti druže moj - nasmijehnu se biskup - mislite li vi da nijesam i ja rad riješiti se te kuge, toga nepopravljivog grešnika koji dira drzovito i u svetinje božje? Nikad neću zaboraviti kako je zlostavio starca župnika, kako je oružanom rukom prodro u hram božji. Tako mi spasa moga, i mene boli srce za narod. Ali poznajem ljude kod dvora predobro. Danas su ovakovi, sutra onakovi. Tahi ima u kraljevu dvoru silnih prijatelja, u saboru pristaje većina plemstva uz njega, nama na vratu sjedi turska napast, a prva nam briga mora biti: oteti zemlju od neprijatelja kršćanstva. I moja će briga biti, raskinuti silne sveze Tahove sa dvorom i odmamiti domaće plemstvo od njega. Ali tomu se hoće opreza, tu valja pričekati zgodu. Vi idete prijekim putem. Dobro! Ali pazite da vam plameni mač ne pukne na kamenoj lubanji Ferka, na štitu silnih mu zaštitnika.

- Da vidimo! - reče Slunjski - pa ako pravda ne uspije, grom i pako, neka - - - i knez stisnu jarosno zube.

Dne drugoga srpnja započeše kraljevi ljudi obilazeći od mjesta do mjesta zbrajati sve crne grijehe zvjerskog boljara, sve krvave muke jadnoga puka, ponajprije u Zagrebu, poslije na susjedskom gradu, na Stubici, u Stenjevcu, na Kaptolu. I digoše se listom vrijedni ljudi, poštovani: Krsta Mikulić, kanonik štilac, Ivan Dombrin, kanonik pojac, Mirko Velikinić, arciđakon komorski, Đuro Herešinec, kanonik čuvar, sudac plemenitog varoša na Grčkoj Gorici, Antun Knežić, župnik iz Pušće, Ivan Babić, župnik iz Brdovca, Đuro Raškaj i Fran Mrnjavčić, podžupani zagrebački, Mate Crnković iz Crnkovca, i svi staviše ruku na razapetog boga, svi viknuše kroz jar: - Tahi je krvnik, Tahi je kriv! - I diže se za njima cijeli kraj, trista seljaka nagrnu pred kraljeve ljude i izjavi sve svoje rane, sve svoje jade, izreče jasno sve, neka se do boga čuje, vapijući: - Pravice! Pravice nam dajte! Ljudi smo! A evo nas ubija gospodska zvijer!

A kad se narod na Stubici skupi na dan suda i pravde, podignu pred kraljevim čovjekom ponosito glavu kmet Matija Gubec i položiv ruku na srce reče:

- Gospodo! Hvala svijetloj kruni te nas je jadne siromake uslišala. Ljudi smo, imamo srca i duše! Pravice nam dajte da možemo disati, živjeti. Idite krajem, pitajte svakog prosjaka: "Zašto si prosjak?", a on će vam plačući odgovoriti: "Tahi me učini prosjakom!" Pitajte po kraju svaka vješala: "Tko vas je sagradio?" A ona će odgovoriti: "Tahi za svoje veselje." Pitajte rane na našem tijelu: "Čiji ste vi biljezi?" Odgovorit će rane: "Mi smo znaci Tahova biča, Tahova mača." Pravice želimo! To nam je lijek. Ne dajte da opet proteče krv iz starih rana, jer krv rodi krv, po krvi postaje kršteni čovjek divlja zvijer. Te riječi položite na kraljevo krilo, neka nam pravo sudi, ta on je od boga!

I poštenjak Drušković napisa vjerno svaku suzu, svaku muku, napisa tri rifa Tahovih grijeha i posla ih kralju na koljeno.




Na vratima župnoga dvora stajaše podvečer župnik Babić, držeći za ruku upravitelja Grdaka.

- Prijatelju - reče starac kroz suze - hvala, vi ste prava hrvatska duša. Da nije vas i vašega srca, ne bi Tahu puko sudnji dan. Oh, koliko ste prištedjeli jadnomu narodu suza i krvi. Da vi ne digoste glasa pred kraljevskim licem, ne bi nade bilo da se puk izbavi iz pandža živoga sotone. Blagoslovio vas Bog, ko što vas blagoslivljem ja i cijeli taj bijedni, zapušteni narod.

- Oče sveti - poljubi Grdak starca u ruku - da, u meni kuca staro hrvatsko srce što mi ga namre poštenjak otac. Ja primam vaš blagoslov, neka me krijepi u svetom boju za pravdu i, ako bog da, skršit ću glavu razbojskoj nemani na Susjedu! Zbogom, oče moj! Pun svetoga ushita koracaše plemić prema svomu domu, a ispod drvenog krova župnikova uzdignu se pod nebo usklik starca svećenika:

- Hvala ti, Spasitelju svijeta, koga slave svi narodi svijeta. Bože! izbavi moj narod!